ROCK’N’ROLL JE MOJ IDENTITET I MOJA SUDBINA – intervju sa DOKTOROM ZA ROCK’N’ROLL

„Suštinski sam postao buntovnik sa razlogom, a taj razlog je rock’n’roll i kada sam taj razlog pretvorio u pravilo tad sam i postao Doktor za Rock’n’Roll !“

Milić Vukašinović jedno je od najprepoznatljivijih i najautentičnijih imena regionalne rok scene. Doktor za Rock’n’Roll rođen je 9. marta 1950. godine u Beogradu, a svoje prve muzičke korake napravio je u Sarajevu, gradu koji će obilježiti njegovo umjetničko sazrijevanje i iz kojeg će krenuti njegov put ka statusu rok legende. Još kao tinejdžer osniva svoj prvi bend, a sredinom šezdesetih godina započinje profesionalnu karijeru kao bubnjar sarajevske grupe Čičci.

Početkom sedamdesetih godina boravi u Londonu, tadašnjem epicentru svjetskog roka, gdje dodatno oblikuje svoj muzički izraz. Po povratku na jugoslovensku scenu nastavlja saradnju sa brojnim bendovima, a 1976. godine postaje član Bijelog dugmeta, preuzevši mjesto iza bubnjeva od Gorana Ipe Ivandića. U tom periodu učestvuje u stvaranju nekih od najznačajnijih stranica domaće rok istorije, ostavljajući snažan pečat u jednom od najuticajnijih bendova bivše Jugoslavije.

Već naredne godine osniva grupu Vatreni poljubac sa kojom je snimio devet studijskih i pet solo albuma. Vatreni poljubac je bend koji će obilježiti njegovu karijeru i iznjedriti brojne hitove, među kojima su „Doktor za rokenrol“, „Baj, baj, moja malena “ i „Sinoć u inat“. Prepoznatljiv po energičnom nastupu, beskompromisnom rok zvuku i jedinstvenoj harizmi, Milić je decenijama ostao simbol autentičnog rokenrola na ovim prostorima.

Za naš magazin Dokotor za Rock’n’Roll otvoreno govori o svojim muzičkim počecima, godinama provedenim na vrhu regionalne rok scene, saradnji sa najvećim imenima bivše Jugoslavije, ali i o izazovima, uspomenama i iskustvima koja su obilježila njegov bogati životni i umjetnički put.

Mića, šta je Rock’n’Roll, šta je on značio i šta sada znači krunisanom doktoru Rock’n’Roll-a?

Rock’n’Roll je pojednostavljeno muzički pravac, a šire, identitet na osnovu rokerskog poimanja života, meni lično kao sviraču i autoru, ostvarenje je sebe u muzičkom i životnom smislu, nosioca titule Doktor za Rock’n’Roll.

Pripremajući se za razgovor uočio sam da većina intervjua sa tobom kao bazu ima manje-više slične stvari. Većina njih se bavi tvojom ličnošću u trenucima najveće erupcije popularnosti tvoga stvaralaštva. Mene zapravo zanima  ono što je prethodilo svemu. Niko nije postao buntovnik preko noći. Šta je bila tačka preloma u kojoj si odlučio da ćeš svjesno pogaziti tuđa pravila igre i porušiti iluzije  dobrog  sina, uzornog  građanina, budućeg doktora ili inženjera?

Prelomna tačka se meni desila na samom početku mog životnog puta kada sam počeo da sviram bubanj sa 12 godina u šestom razredu osnovne škole i to sa mojim dvije godine starijim bratom koji je već tada, a to je 1962. godina, bio vrstan gitarista i da bih mu upotpunio njegovo sviranje gitare, udarao sam mu ritmove i to šakama po drvenim stolicama, kutijama i po svemu što odzvanja na bilo koji način. Brat me već tada doživljavao kao bubnjara po smislu kako sam mu osmišljavao ritmove, sve sa prelazima i cakama vrsnog instrumentaliste i s obzirom da mi je brat već imao bend i da je svirao igranke po domovima kulture, čim mu je bubnjar odustao od toga, mene je pitao bih li ja uletio da sviram bubanj sa njegovim bendom. Toliko je povjerenja imao u mene i naravno da sam sa oduševljenjem pristao, samo da nađemo bubanj, što tada uopšte nije bilo lako. Spas je došao od njegovog kolege čiji je otac bio direktor vatrogasnog doma. Iz doma smo uzeli onaj veliki vatrogasni bubanj sa činelom na vrhu vezanom kanapčetom za kuku i kad je udariš a ona leti na sve strane i da je opet udariš moraš da je uganjaš, dok doboš sa životinjskim kožama nije imao stalak pa sam morao da ga držim između nogu. Nije bilo ni palica pa sam sam morao da ih napravim od vješalica za kapute jer su malo deblje i napravio sam ih par ali ništa to nije moglo da me obeshrabri jer sama činjenica da ću prvi put da sviram bubanj pred publikom je bila toliko uzbuđujuća da sam pucao od sreće i zadovoljstva. Mada kad se sjetim, u petom osnovne smo sa školom išli na more u Gradac i kad bi padala kiša sjedili smo svi u tom odmaralištu unutra i kad  nestane struja, imao sam spremna dva prazna metalna bureta i po njima sam rukama udarao takve ritmove da su svi ustajali i plesali, opšta žurka je znala bit’ sve dok ne dođe struja, a i duže, sjetih se toga kao nekog’ mog nastupa pred publikom, ali ipak ova svirka sa bratom, sa njegovim bendom na igranci pred punom salom, a ja bubnjar, nisam mogao ni da spavam dok se to ne dogodi i dogodilo se i doživljaj je bio neopisiv, pogotovo što je u sali bilo više žena nego muškaraca,  žena koje su mi davale vjetar u leđa a i u međunožje boga mi jer sam doživio i prvu erekciju sa 11 godina i počeo sam i da pušim i pijem, što sam na pauzama između dva bloka svirke koristio obilato, okružen sa deset ženskih koje su se otimale koja će me grlit’, sa dignutim penisom, što nisu znale i cijelu sam igranku do kraja svirao tako i da ovdje objasnim, te ženske na igranci nisu mogle bit’ mlade djevojke već malo starije, 17 i 18 godina a mlađe od ovoga su već u 8h naveče bile u krevetu, upravo kad je i počinjala igranka i trajala do 11h. Tako da je ženska koju sam maznuo da mi bude djevojka, imala 18 godina ali je izgledala kao drugarica od moje mame i takvu je i građu imala, malo jaču i punu oblina koje sam dobro izmilovao tu prvu noć i svršio u gaće dva puta. Sreća pa je Darinka, tako se zvala ta moja prva djevojka, živjela sama jer su joj roditelji živjeli vani kao gastarbajteri, pa sam se kod nje u stanu istuširao i konačno je moj penis, osim moje desnice ruke, upoznao ono pravo što vrijedi života, žensku vaginu. I još da pojasnim ovdje, muzika koju smo svirali na igranci bratov bend i ja je bila instrumentalna jer jedini bend iz vana za koji se znalo i kod nas je bila grupa The Shadows, zajedno sa još nekim manje poznatim takođe instrumentalnim grupama za koje je samo moj brat znao, uglavnom i njih je skidao osim Šedousa i što je takođe obrađivao naše izvorne narodne pjesme, tako da nam je repertoar bio vrlo interesantan i urađen tako da je bio dobar i  za ples, a pjevačke grupe su se pojavile tek za dvije godine, Bitlsi i Stonsi i tad je u stvari i krenula rock revolucija.

Rokenrol se danas olako svodi  na estetiku duge kose, kožne jakne sa nitnama, glasne muzike i prkosnog stava. Međutim rokenrol nikada nije bio pitanje  izgleda već bunta i karaktera. Bunt počinje u trenutku kada čovjek po prvi put odbije da prihvati autoritet samo zbog toga što je to autoritet. Sjećaš li se šta je bio prvi autoritet kome si se usprotivio i kako je to izgledalo? Da li je to bila roditeljska figura, škola, društvo ili možda predstava o javnoj i nametnutoj viziji izgleda života?

U odgovoru na prethodno pitanje sam opisao moje psihofizičko odrastanje gdje je glavni momenat bio moje postizanje erekcije iliti normalnim jezikom rečeno moje prvo dizanje ku*ca koje fundamentalno mijenja i moj karakter i moju narav jer sa dignutim ku*cem postajem muškarac u pravom smislu te riječi i taj muški stav u životu želim da se poštuje a to znači sukob sa “roditeljskom figurom“ iliti sa ocem čiji su estetski kriteriji dijametralno suprotni od mojih jer njemu je bitno bilo da se kosa svakog mjeseca skraćuje iliti šiša do iznad ušiju i to se zvalo “šišanje na kratko“ čega sam se ja grozio jer sa kosom preko ušiju ili do pola uha i naprijed sa kosom do obrva sam sebi bio mnogo ljepši te samim tim ženama još privlačniji ali tu moju sreću je moj otac htio da ukine zbog vojničkog pravila da se kosa mora šišati svakog mjeseca i kad sam mu pružio otpor i rekao mu da je dužina moje kose moj problem, a ne njegov, tada ide onaj stih iz moje pjesme Doktor za Rock’n’Roll:

„Još vidim užas kod sviju na licu
kada prvi put ja rek’o sam ne
i na svoju ruku sam postao čovjek
i kad bi’ opet ja isto’ bi sve!“

To “ne“ se nije odnosilo samo na kosu i šišanje već na svako pravilo koje mi se nametalo protiv moje volje i mnogo više od samog sviranja te muzike, suštinski sam postao buntovnik sa razlogom, a taj razlog je rock’n’roll i kada sam taj razlog pretvorio u pravilo tad sam i postao Doktor za Rock’n’Roll i kao takvog su me u osmom razredu izbacili iz osnovne škole u koju sam išao i završio sam osnovnu školu u drugoj školi zahvaljujući vezama mog pokojnog tate, da bi me i iz gimnazije u prvom razredu izbacili jer sam udario direktora gimnazije nogom, pošto nije htio da me pusti na nastavu jer sam bio, po njegovom „pijan“ i tako se moje školovanje i završilo, a u toj istoj Drugoj gimnaziji, kako se zvala, organizovana je prva gitarijada na kojoj sam ja sa svojom grupom Plavi Dijamanti odsvirao prvi solo na bubnjevima, „See you in my drums“ iliti prevedeno „Vidim te u mojim bubnjevima“, kada su me i nazvali „čudo od djeteta na bubnjevima“ a u najtiražnijim dnevnim novinama Oslobođenje u komentaru na prvu gitarijadu u Sarajevu izašla je moja slika kako me publika nosi na rukama i pisalo je „Buba na rukama obožavaoca“, a ta buba sam bio ja sa kosom kao kod Bitlsa, a “buba“ zbog toga  jer su na engleskom jeziku Bitlsi bube.

Na kraju da vam ispričam dvije anegdote sa mojim pokojnim ocem. Prva je njegova ozlojeđenost što sam napustio nižu muzičku, smjer violina, na koju me upisao sa 6 godina i kada je kasnije, kad sam porastao, čuo da sviram bubanj samo je mami rekao: „Ode Mića u cigane!“, a taj cigan Mića sam ja, to mi je nadimak, a tatin pojam o bubnju je bio ono kad cigani vodaju mečku vezanu lancem kroz grad i najavljuju događaj tako što cigo udari tuš po dobošu i vikne: „Narode, čujte i počujte, mečka je u vašem gradu!“. Druga anegdota je kad su moje kolege iz grupe u kojoj sviram, čupavci naravno kao i ja, a moj tata mrzi čupavce, pozvonili na vrata porodičnog stana u kojem živim da idemo na probu zajedno, a vrata otvori moj tata i kad ih je ugledao, ne zatvarajući vrata, samo se okrenuo sa gađenjem i glasno da čuju i moje kolege rekao mami koja u kuhinji sprema ručak: „Traže onog idiota!“, a taj idiot sam ja naravno. Živio Rock’n’Roll!

Mladost se često opisuje kao vrijeme bezbrižnosti. Međutim slušajući tvoje priče o Sarajevu šezdesetih i sedamdesetih godina ne čujem spokoj već nemir. Ne vidim zadovoljstvo postojećim, već gotovo opsesivnu potrebu da se ode dalje, da se pronađe novi zvuk, pomjere granice i uhvati korak sa svijetom. Šta je bila tvoja pokretačka snaga kada si prvi put sjedao za bubnjeve i uzimao trzalicu u ruke?

Od trenutka kad sam na prvoj gitarijadi u Sarajevu odsvirao solo na bubnjevima i na rukama oduševljene publike bio iznešen iz sale, moje razmišljanje o mojoj muzičkoj karijeri je bilo da ću i ja kao moji muzički idoli sa svjetske scene naći sebe na toj istoj svjetskoj sceni i uživati u svim blagodetima svjetske popularnosti samo ako upornim radom i svakodnevnim vježbanjem postignem svjetski nivo sviranja na svom instrumentu, na bubnjevima, i smislio sam svoj način vježbanja koristeći logiku da taj moj put ka vrhu bude što brži, a to je razmišljanje da svaki bubnjar bolje koristi desnu ruku i nogu ako je dešnjak ili obratno ako je ljevak i moj način vježbanja je bio taj da izjednačim obe strane i kad to postignem odsviraću idealno svaku zamisao iz glave i to će biti taj vrhunac, a da ilustrujem to svoje postignuće svjetskog nivoa sviranja bubnjeva, kada sam sa grupom Bijelo Dugme snimao njihov treći album “Eto baš hoću“ u Londonu u najboljem studiju svjetski poznatog producenta koji je producirao sve ploče Bitlsa, poslije prve dvije pjesme za koje smo snimili samo podlogu, da bi na snimku ostao samo bubanj, ton majstor koji nas je snimao, a koji je jedan od najboljih, koji je snimao skoro sve svjetske grupe, upitao me dok sam namještao bubanj za sljedeću pjesmu, da li bih bio voljan da kod njih u studiju budem studijski bubnjar i da to pita vlasnik studija, taj poznati svjetski producent, koji je čuo kako sam odsvirao bubanj za prve dvije pjesme i to baš one gdje sam odsvirao svjetske prelaze koje sam ja smislio i pošto sam ja u glavi već bio gitarista i pjevač svoje rock grupe, koju ću da osnujem čim završim sa Dugmetom, odgovorim tom majstoru da ja nisam bubnjar već gitarista i ostavim čovjeka u čudu sa poluotvorenim ustima koji ne vjeruje šta je čuo, da sam hladno odbio takvu ponudu koju svi bubnjari svjetskog glasa sanjaju.

Proveo si određeno vrijeme u Londonu u periodu kada je pank eksplodirao. Kako je taj direktni, prljavi, sudar sa britanskom scenom oblikovao tvoju autorsku viziju?

Ja sam u London otišao da živim 1971. godine sa dvadeset i jednom godinom da bi’ postao autentični autor muzike i kao kompozitor i kao tekstopisac, a natjerala me spoznaja da su  autori svih onih svjetskih pjesama imali neku muku u životu koju su morali da prođu da bi postali na kraju ono po čemu ih cijeli svijet zna i tu muku sam u Londonu mogao da doživim samo ako nikome ne kažem da sam muzičar, bubnjar jer sam znao da ako im pokažem domet mog sviranja bubnjeva, odmah će me uvalit u neku svjetski poznatu grupu i živio bih lagodni život od koga sam htio da pobegnem, sex, droga, alkohol i rock’n’roll, pa sam da bih preživio u Londonu počeo da perem suđe po restoranima jer drugi bolji posao nisam mogao da nađem jer za njega je potrebna radna dozvola, a ja sam sa onom običnom turističkom vizom na tri mjeseca mogao jedino to da radim što sam već rekao, a poslije šwat mjeseci sam počeo da radim kao istovarač kamiona, onih velikih šlepera kojima nema kraja, a takođe’ posao koji može da se radi na divlje, bez radne dozvole, ali je toliko težak posao da ne može da se radi duže od tri mjeseca i eto to je ono što sam i htio, da osjetim muku u životu i uspio sam. Na kraju sam se vratio kući kao gitarista i pjevač svojih rock pjesama na engleskom jeziku koje su nastale dok sam se teškom mukom borio da obezbijedim sebi osnovnu egzistenciju i pored toga sam išao na sve koncerte svjetskih grupa i nepoznatih grupa po londonskim klubovima, što sam najviše volio, pogotovo to što je svaki klub imao raspored grupa koje sviraju svaki dan, istaknut na vidnom mjestu i tad sam i prešao na gitaru nakon gledanja uživo u Marki klubu Gari Mura i Rori Galagera između ostalih takođe’ izvanrednih gitarista u vremenu kad sam ja bio tamo, a to je vrijeme izrazitog teškog rocka grupe Cream i Black Sabbath, mojih najdražih i samo mi je krivo što su se Sex Pistolsi osnovali pošto sam se ja vratio iz Londona 1974. i oni, mada su bili ordinarni Punk kojeg su inače bili najbolji predstavnici, meni su po zvuku bili pravi hard rock, naročito pjesma God save’s the Queen kao primjer buntovne punk muzike, najbolje koja postoji, i samo da ovdje naglasim da drugi dio moje autobiografije koji će uskoro da izađe iz štampe posvećen je cijeli mom životu u Londonu gdje sam do u detalj na 400 strana opisao taj period mog života.                                                                                                                           

Moram ovdje to da spomenem da nisam ja u Londonu radio samo te teške poslove, pranje suđa i istovaranje kamiona, već poslije godinu dana tog užasa zaposlio sam se u Hard Rock Caffe-u koji je tad bio jedini u Evropi i nikakav to nije Caffe već najbolji restoran sa najboljim hamburgerima, steikovima i italijanskim sladoledom. Glavno mjesto u gradu sa radnim osobljem od četiri konobarice u besprijekorno bijelim uniformama i nas četvorica bas boja, u svijetlo plavim majicama bez rukava i crnim pantalonama i tu smo za ispomoć u svemu, naročito kad je vrijeme ručku i večeri i kad su redovi svaki put do iza ćoška, a muzika iz zvučnika bije, samo hard rock koji puštamo i sa kaseta i sa CD-a. Vlasnici su dvojica Amerikanaca, Jevreja, jedan kao holivudski glumac, sa dugom skoro plavom kosom i svijetlim očima i drugi tipičan crnomanjasti Jevrej. Poslije nekog vremena ovaj lijepi gazda je konstatovao da ja mora da sam rock muzičar i pokloni mi kasetu i objasni da je to njihova hard rock grupa iz Memfis Tenesija odakle su i oni i da uskoro treba da im izađe album pa da ih poslušam pa ću mu reći šta mislim a zovu se ZZ Top i imao sam čast da prvi u svijetu čujem ZZ Top i od tada su mi omiljena grupa.

Danas se o Sarajevskoj rok sceni govori gotovo mitski. Šta je zaista bilo toliko posebno u tom gradu da je iz njega moglo izrasti toliko različitih i snažnih autora? Da li je tadašnja muzička scena bila zajednica ili bojno polje obojeno egom, sujetnim ambicijama i rivalstvom?

Sarajevo je bio grad sinonim za Jugoslaviju i za bratstvo i jedinstvo i ta atmosfera zajedništva je bila osnovni pokretač svačije ambicije činjenja nečega s čim će oduševit’ raju s kojom će se družit’ na Titovoj ulici, u slastičarni Oloman ili u Gradskoj kafani kod velikog parka u Parkuši, a kasnije i kafić Estrada koji je otvorio moj prvi bubnjar Vatrenog Poljupca Perica Stojanović, zajedno sa bivšim menadžerom Bijelog Dugmeta Rakom Marićem i kasnije kad neko svojom muzikom postane vrlo popularan, kad dođe kući u Sarajevo prihvaćen je normalno kao jedan od raje, nema onog tripovanja zvijezde jer i oni najpopularniji su svjesni da ih je ta toplina zajedništva u Sarajevu i stvorila i tako se i odnose prema svom pokretaču, sa ljubavlju i s poštovanjem, kao što i treba.

„Kad karakteri stradaju, gaće same spadaju“, jedan je od tvojih stihova, a probaću da ga povežem sa sasvim drugačijim ambijentom od izvornog. Sarajevo je u riječima mnogih savremenika bilo, ili su očekivali da će biti, jedna od rijetkih oaza mira početkom devedesetih, što zbog multietničnosti stanovništva, što zbog kulturne i intelektualne scene od koje se očekivao uticaj i konačno sprječavanje bilo čega suprotnog miru. Međutim karakteri su neočekivano brzo i lako stradali i svi redom su požurili da spuste gaće pred jahačima ratne apokalipse. Šta vidiš kao osnovni uzrok toga?

Sve je u kućnom odgoju, neko ko je rastao i ko je odgajan da poštuje svačiju različitost, a koja je u spektru zajedništva, kao što su i dugine boje sve različite, ali u dugi čine tu čarobnu harmoniju duge, međutim neko je odgajan tako da veliča svoju nacionalnost i svoju vjeru, a prema svakoj drugoj je podozriv, očekujući da će mu u datom trenutku naudit. Ja sam u ovim duginim bojama zajedništva i zato sam i ostao u Sarajevu cijeli rat i preživio kompletnu ratnu golgotu zajedno sa sarajlijama sa kojima sam dijelio ista uvjerenja cijeli život, ali svjestan da što se nas istih uvjerenja tiče nikakvih pomjeranja i odvajanja ne bi ni bilo, ali nismo svi odgajani isto niti je komunizam sa bratstvom i jedinstvom bio drag svakome i ti kojima nije bio drag ti su i rasturili onu divotu sarajevskog zajedništva iliti jugoslovenskog zajedništva, nažalost.

Kako bi po tvojoj procjeni danas izgledale kulturna i umjetnička scena da te pošasti nije bilo?

Tu pošast je mogla da spriječi Jugoslovenska narodna armija da su komunisti pobijedili na izborima u svim jugoslovenskim republikama, a čak i kad se bližio raspad zemlje za malo je mog’o bit’ spriječen, da je Bogdan Bogdanopvić u predsjedništvu zemlje glasao ZA da JNA preuzme vlast u zemlji i da bude vojna uprava, da se sve paravojske rasformiraju i svako ko zagovara raspad zemlje bude uhapšen, ali ne, on je glasao NE i samim tim odobrio krvoproliće. Ja sam inače za vojnu diktaturu i kad čujem riječ demokratija dobijem sifilis na mozgu treći stadij i svima koji hvale nekadašnji život u bivšoj Jugi kako je bio divan i savršen, kažem da zahvale vojnoj diktaturi što su živjeli u takvoj divoti jer i naš predsjednik Tito je bio Maršal Jugoslavije i sigurnost zemlje je obezbjeđivala JNA i samo da se zna da je osim Sjeverne Koreje i Kina zadržala socijalistički sistem vladanja sa komunističkom partijom na čelu i najnaprednija je i najbogatija zemlja na svijetu, bogatija i od Amerike, zahvaljujući vojnoj diktaturi gdje čak i direktore velikih preduzeća koji su krali pare i oštetili državu, streljaju i to nekad i na stadionu sa publikom.

Kada se govori o rokenrolu iz vremena tvojih početaka uz muziku su se uvijek prizivale i velike ljubavi. Silne, neukrotive i mitološki neprolazne. Ali kao i svaka legenda, kada se utišaju aplauzi, a reflektori priguše svjetlost, iza sebe ostavi sasvim običnog čovjeka sa  svojim čežnjama, strahovima i potrebom da bude voljen. Kada pogledaš unazad da li svoje ljubavi vidiš drugačijim očima u odnosu na neka prošla vremena? Postoji li razlika između ljubavi koju čovjek u mladosti prepoznaje i one koju čovjek razumije kada iza sebe ostavi veći dio života?

S obzirom da sam jako rano doživio erekciju mog polnog organa, sa 11 godina, imao sam veliki problem sa svojim seksualno-ljubavnim životom jer sam tada još uvijek bio dijete u fizičkom smislu, na stranu moju naprednu zrelost u glavi, moje vođenje ljubavi sam morao da obavljam sa dosta starijim ženskim osobama jer su moje vršnjakinje bile bukvalno djeca i bilo bi i vrlo nemoralno da sam njih napadao u tom seksualnom smislu ali srećom da je moj život bio vrlo raznovrstan baš zbog bavljenja muzikom iliti konkretnije moje sviranje bubnjeva sa bendom gdje su najinteresantnije svirke bile ljeti po Jadranskom moru, a nekad i po mjesec dana na jednom mjestu što je znalo rezultirati i velikim ljubavima i potresnim rastancima kad odlazimo sa svirkom dalje i naravno da je tu bilo i onih dječačkih takmičenja ko će da mazne najviše treba iliti djevojaka u prevodu, tokom tih ljetnjih svirki. Međutim, sa 18 godina sam doživio moju prvu veliku ljubav, životnu ljubav sa godinu dana mlađom djevojkom Verom, u Sarajavu naravno, sa kojom sam kasnije ušao i u brak koji je trajao skoro 30 godina i u kojem smo dobili i ćerku Maju koja je tragično završila svoj život zbog nemogućnosti da se izvuče iz teške narkomanije, ali to je priča za sebe i neka tako i ostane. Tokom braka sa Verom živio sam dvostruki život dvojne ličnosti jer nemoguće je bilo da doktor za rock’n’roll živi samo uzorni život sa svojom voljenom ženom, zanemarujući ludosti razvrata i bluda uz obilje alkohola, trave i po koji šmrk kao sastavni dio rokerskog identiteta, onda naročito kada sam sa narodnom muzikom zgrnuo ogromne pare jer ludovanje razvrata i bluda je bilo nemoguće bez velikih para koje su obezbjeđivale to konstantno ludilo, i nevjerovatno, mislim da sam jedini čovjek koji je sačuvao svoj brak i svoju ljubavnu vezu od skoro 30 godina, a da je paralelno živio besramne dogodovštine konstantnog kurvanja i razvratnog ludovanja dobro skrivenog od svoje zakonite žene.

Rokenrol se oduvijek vezivao za buku, poroke i život koji ne poznaje tišinu. Ipak mi se čini da su ljudi koji su najveći dio života proveli pred publikom između rifova gitara i udara o činele poprilično spoznali i usmljenost hotelskih soba, dugih vožnji između gradova, gradova u kojima nikoga nisu poznavali. Da li je popularnost mogla ublažiti tu samoću ili ju je naprotiv činila još dubljom?

Rock’n’roll skupina kao što je Vatreni poljubac nije nikad dolazila u te samotne trenutke jer su uvijek tu bile neke ženske i neko ludilo sa njima, a ako nekad i nije bili ženskih, skupimo se u jednu od soba i iznapijamo se uz dobro zezanje i evociranje dogodovština.

Rokenrol je, možda više od bilo koje umjetnosti, od svojih protagonista zahtjevao autentičnost. Glumcu opraštamo masku, piscu fikciju, ali od rok muzičara se očekuje da bude uvijek isključivo ono o čemu pjeva. Šta znači napraviti ime, karijeru i opstati decenijama u takvom ambijentu?

Rock’n’Roll je moj identitet i moja sudbina i prva pjesma sa mojom grupom Vatreni Poljubac, a koja je i naš zaštitni znak je Doktor za Rock’n’Roll koja je bila na našoj prvoj singl ploči sa istim naslovom i taj singl je bio proglašen od Jugo novinara singlom godine za 1978. godinu i niko tekstualno nije bio posvećen rock’n’roll-u kao što sam dan-danas ja, što je i razumljivo s obzirom da sam Doktor za taj žanr muzike a evo primjera: Recept za Rock’n’Roll, Rock’n’Roll je krv i znoj, Ja sviram Rock’n’Roll, Živio Rock’n’Roll, Sve će jednom proć samo neće nikad Rock’n’Roll, 100% Rock’n’Roll, Rokerčina, Nek’ ne sluša kome smeta moj Rock’n’Roll, Kad svira Rock’n’Roll, Rock’n’Roll, ako ikad umre s njim umrijeću i ja. S tim što sve moje pjesme i koje nemaju u naslovu rock’n’roll odišu rock’n’roll-om, a posebno sam ponosan na moje šaljive pjesme sa dosta humora kao što su Bugi je htjela ja bugi joj dam, Adut moj, Sad ga lomi, Kako je nastalo Žikino kolo, sa prvim filmskim muzičkim spotom koji prvo bio zabranjen i skinut sa TV-a pa je ubrzo vraćen kad su shvatili njegovu duhovitost, onda Tike-Tike-Tačke, Gleda a ne da, Obori me pa voli me, Ima Boga.

Talenat onemogućuje prosječnost. Mnogi umjetnici su propali zbog toga što nisu znali da žive sa svojim talentom. Rokenrol sa sobom nosi teško breme. Mića, da li si ikada poželio da se ponovo rodiš kao običan i prosječan čovjek, da te niko ne prepoznaje na ulici te da tvoje greške ostaju samo tvoje ili je ipak taj koncept života od 7.00 – 15.00h, koji upražnjava većina društva, katastrofalniji od svih oluja rokenrola?

S obzirom da sam oduvijek bio lijep i da sam se oduvijek sviđao ženama čak i sa svojim rigidnim rokerskim stajlingom, sve i da se nikad nisam bavio muzikom pa samim tim niti bio popularan u tom smislu, ja bi’ bio vrlo zadovoljan i samopouzdan jer su mi moj izgled i prođa kod žena sasvim dovoljni da proživim život srećan i veseo.

Muzika je možda najvjerniji zapis određene epohe, pored toga rokenrol je imao privilegiju da obilježi epohu i u njoj formira kulturu. Međutim danas se u razgovoru sa muzičarima vaših generacija  često ponavlja rečenica da pravog rokenrola više nema. Rokenrol je stvorio nevidljivu sponu između vremena, čovjeka i muzike tako da se nekada muzika nije samo slušala, čekala se, živjela i nosila sa sobom.

Postoji jedan problem kod Ju-rocka, što po je meni, rock grupa čiji je autor smisao svoje muzike vidio u pravljenju hitova i uživanju na koncertima kad mu publika pjeva tekstove pjesama, to je pop muzika i samim tim grupa je pop a ne rock i ako se koristi distorzični rock zvuk u pjesmama i rokerski stajling u oblačenju i mada ja lično imam takvih pjesama gdje publika spontano zapjeva refrene, nikad ne obraćam pažnju na to niti okrećem mikrofon prema poblici i najdraže pjesme za svirat su mi one koje su pravi teški rock i traju po 5-6-7 minuta kao što su Nostalgija, Čekam da dođe UFO i Oda heroju, jer smiso sviranja rock muzike je da publika uživa u umijeću sviranja dobrih rock rifova i da se divi uvježbanosti benda, a to sam pokupio u Londonu, ono kad uđem u klub i kad bend krene da svira zinem i zatvorim usta kad i bend završi svirku, rock svirku koja te oduševi, a ne melodija pjesme niti tekst refrena.

Vremena u kojima si započinjao muzičku karijeru i današnje vrijeme u kojem je započinju mladi muzičari kao da ispoljavaju dijametralne suprotnosti. Nekada su postojale turneje i ploče, zajedničke scene, a danas su to individualne produkcije i digitalne distribucije. Kako ti, sa svojim bogatim iskustvom, gledaš na parametre koje te nove generacije danas postavljaju?

Pa ovim novim digitalnim, internet YouTube generacijama čije zvijezde nastupaju samo sa mikrofonom i pjevaju na matrice pjevne melodije za dječiji uzrast i sa vrlo jasnim skoro dječijim tekstovima, čast izuzecima i tim generacijama ja sam vjerovatno metuzalem izvađen iz naftalina, ali šta ćeš, svako vrijeme ima svoje muzičke parametre i svoje idole, avaj.

Postoji nešto gotovo paradoksalno u analitičkom pogledu trajanja na umjetničkoj sceni. Oni koji traju imaju privilegiju, ili teret, da gledaju kako se pred njima mijenjaju ne samo umjetnički pravci nego i simboli i pogledi na nekadašnje ideale. Ono što je nekada bilo simbol slobode danas se nerijetko tumači kao provokacija, ono što je predstavljalo bunt neko vidi kao neodgovornost. Vrijeme mijenja jezik koji govori o istim stvarima. Kada bi danas imao dvadeset godina i ispočetka zakoračio u svijet muzike da li bi tvoj bunt imao isto lice kao sedamdesetih ili bi imao neki novi izraz?

Da sad kao dvadesetogodišnjak zakoračim u ovu stvarnost prvo bih se kompjuterski dobro obučio da ne zaostajem ni malo za postignutim nivoom digitale i vještačke inteligencije i onda bih popljuvao sve to i vratio se analognom načinu života i stvaranja uz mnoštvo rock rifova sa teškim rock zvukom i sa tekstovima koji objašnjavaju da sve može danas virtuelno da se stvori i iskopira da izgleda kao pravo samo erekcija ne jer može bit’ samo prava, a sa mlitavim penisom nema sreće u životu.

Muzičari u kasnijim fazama karijere različito posmatraju svoje stvaralačko naslijeđe. Nekima je ono teret, a nekima nije. Pojedini ga radije ostavljaju po strani kao nešto što više ne pripada u potpunosti samo njima. Šta je pjesma ako nema ko da je pročita ili čuje. Primjera radi Džoni Štulić je zabranio izvođenje njegovih pjesama, tribute bendove nazvao haračima, te sve to osigurao sudskim tužbama i basnoslovnim kaznama. Kako iz svoje perspektive komentarišeš to i kako danas posmatraš svoje cjelokupno stvaralaštvo?

Moj problem je što sam kasno shvatio šta znači digitalna obučenost i za šta ona služi pa su mnogi koji su prvi provalili internet i sve mogućnosti  online dilovanja stavljali moje albume na net i prodavali moje pjesme pojedinačno ili cijeli album i nema svrhe da ja to sad isto radim sa tim istim albumima i tim pjesmama, mogu samo sa nečim novim i da ja budem prvi koji ću da organizujem online prodaju mada je teško zaštititi muziku na netu, dovoljno je da neko kupi moj novi album i da ga stavi na internet da mogu svi da ga skidaju, a Džonija Štulića i lično poznajem i mislim da njega muče razne paranoje i da se zbog toga i povukao i odabrao da živi u nekoj nedođiji u Holandiji i da ne želi kontakt ni sa kim. Klasična paranoja.

Danas se mnogo govori o slobodi, a nikada nije bilo više autocenzure, straha od osude i života po tuđim pravilima. Da se danas nanovo pojaviš na sceni da li bi prije postao rok zvijezda ili najbrže zabranjeni muzičar ikada na Balkanu?

Postao bih rock zvijezda naravno i uživao bih u plodovima koje donosi popularnost i razlog što sam otišao u London da živim, osim onog glavnog razloga bio je i taj da postanem svjetska rock zvijezda nakon što postignem svoju muzičku autentičnost i 1982. godine sam nosio demo snimke svojih najboljih pjesama na engleskom u London i nudio ih najjačim izdavačkih kućama i najjača od njih je pristala da mi prvo izda dva singla sa po dvije pjesme pa tek onda album ali da prvo potpišem sa njima ekskluzivni ugovor na 5 godina i sad se tek vidi koliko je vrijedilo ono moje pranje suđa i istovaranje kamiona, ona muka za preživljavanje u Londonu, kad su u toj muci i nastale pjesme koje su sada oduševile najjačeg londonskog izdavača i to najviše zbog toga što su ti muzički maheri provalili da je moja muzika pionir novog muzičkog pravca koji će da zavlada muzičkom scenom, a to je punk-pop, teški rock zvuk u bazi, a gore izvanredno melodične linije sa odgovarajćim urbanim tekstovima, samo je problem bio što sam ja tada sa našom narodnom pjevačicom Hankom Paldum i sa svojim narodnim hitovima napravio revoluciju u našoj narodnoj muzici, uspjeh kakav se ne pamti kod nas, prvo singl ploča sa naslovnom pjesmom „Voljela sam voljela“, a onda i prvi njen album „Sanjam“ sa pjesmom „Ja te volim“ („Tražio si sve“) koja je učinila da se album proda u preko milion i po primjeraka i s obzirom da su sve pjesme bile moje, muzika, tekst i aranžman, preko milion i po evra u protiv vrijednosti sam zaradio jer su tada u opticaju bile njemačke marke. I da se zna, razvrat i blud je bio u najvećem jeku upravo kad su u Londonu tražili da potpišem ekskluzivni ugovor na pet godina i samo da razjasnim šta znači ekskluzivni ugovor na zapadu sa svim svojim klauzulama kojih se moraš striktno pridržavati jer u protivnom na sudu ćeš da izgubiš parnicu i možeš da završiš i u zatvoru, a glavno je da ljudi shvate da taj fenomenalni uspjeh, potpis ugovora  nije ono što ljudi zamišljaju da si odmah sa Džegerom na prst u dupe i da si član njihove elite, naprotiv taj ugovor znači da će da te iscijede kao limun i to sa tvojim pristankom. Moraš najmanje 300 svirki da odradiš godišnje po klubovima po Engleskoj i Evropi, a da bi to izdržao fizički, moraš da koristiš dopinge koji su naravno droga, kokain najviše, koji ne ide bez alkohola obično, a to sve mnogo košta i ma koliki avans da se dobije on se potroši prije kraja godine i onda se tek najebao. Ovo sve znam jer mi je to najbolje objasnio kolega muzičar, Englez koji je svirao u jako popurarnoj grupi i koji nije mogao da raskine ugovor sa izdavačkom kućom, a bio je jedva živ od rabljenja kokaina i alkohola i spasilo ga je to što je poklonio svoja autorska prava izdavačkoj kući i tek su ga onda pustili na miru. Poučen ovom iskrenom pričom kolege Engleza, da bih odbio ponudu izdavačke kuće, tražio sam ogroman avans od 500000 funti, po 100000 za svaku godinu, i stan da mi obezbijede u mom vlasništvu i znao sam da to neće prihvatiti, ali čekao sam samo da mi to kažu i da se tako izvučem iz toga svega jer para sam imao u ogromnim količinama i nema potrebe da ja svaku noć sviram po klubovima jer to je težak rad, a ja mrzim da radim i ko voli da radi, ako ne mora, ja bih ga streljao kao Kinezi na stadionu. Sviranje rock’n’roll-a za mene je vrhunsko uživanje, ali samo kada sam raspoložen za svirku i kada nisam mamuran, pa s obzirom da su ljudi iz diskografske kuće zakazali sa mnom sastanak sutra u 10h ujutru da probaju da me nagovore da smanjim svoje zahtjeve, tad se dogodila moja legendarna rečenica o svjetskoj slavi , jer da bi u Londonu stigao negdje u 10h ujutru ti moraš da ustaneš u 8h, a ja pošto sam pio cijelu noć i to ne sam već sa mojom starom ljubavnicom, konobaricom sa kojom sam radio u Hard Rock Caffeu, onda kad sam živio u Londonu. I tako kad je zazvonio budilnik u 8h ja sam bio zabezeknut jer smo moja ljubavnica i ja legli u 6h nakon nebrojenog šmrkanja kokaina i lokanja viskija i samo sam izgovorio tu legendarnu rečenicu „JEB’O SVJETSKU SLAVU KAD JA MORAM USTAJAT’ U OSAM UJUTRU“ i taj dan poslije podne sam se vratio u Beograd gdje me čekala ekipa za razvrat i blud.

Smatraš li da je veći grijeh napraviti lošu pjesmu ili neiskrenu pjesmu?

Kao prvo, prave pjesme koje ostaju za sva vremena se ne prave, one dođu kad te Bog pogleda i otpjeva ti melodiju koju ti čuješ u glavi i nisam vjernik, figurativno sam spomenuo Boga, evo zašto. Kad mi neko kaže „ti praviš dobre pjesme“ ja mu kažem „pjesme se ne prave, one dođu kad se potrefi taj savršeni trenutak božijeg proviđenja i samo treba napisati tekst koji se već naslućuje u samoj, bogom danoj, melodiji“ i uvijek sam se pitao ko zaista stvori melodiju koja mi se pojavi u glavi i jedini odgovor je božije nadahnuće i hvala mu, a zanatski sam probao da napravim pjesmu bez nadahnuća i to je bila katastrofa i nikad više nisam.

Sada malo opuštenija i slobodnija pitanja, da do kraja života možeš slušati samo jedan album, koji   bi to album bio?

Posljednji koncert grupe Cream u Royal Albert Hall-u i zove se Goodbye Cream.

Ko ti je danas nakon svih godina omiljeni kolega na muzičkoj sceni?

Omiljeni kolega mi je bio rahmetli Amir Bjelanović Tula, originalni gitarista grupe Merlin.

Vino, rakija ili pivo?

Žestina preko 45 stepeni.

Black Sabbath ili Led Zeppelin?

Black Sabbath, Paranoid.

Šta bi današnji Mića rekao dvadesetogodišnjem Mići kada bi mogao da se vrati u 1970.?

Doktore titula te čeka, samo se ne mijenjaj, budi uvijek isti.