NE SMIJEŠ TUĆI ČOVJEKA KOJI ZAMIŠLJA SLOBODU – intervju sa MILJENKOM JERGOVIĆEM

„Književnost nam neće vratiti orijentaciju, ali će nas držati u stalnoj svijesti da smo se izgubili i da bismo se morali snaći i pronaći među drugim ljudima i narodima. “

Miljenko Jergović (1966) rođen je u Sarajevu. Jedan je od najznačajnijih i najprevođenijih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije. Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od prve velike afirmacije sa zbirkom priča Sarajevski Marlboro (1994), kojom je osvojio svjetsku književnu scenu, pa do monumentalnih romana poput Dvori od oraha, Ruta Tannenbaum, i Rod, njegov opus predstavlja jedinstvenu hroniku prostora, jezika i sjećanja. Miljenko Jergović je pisac koji se čita i poštuje  širom svijeta, autor čija su djela prevedena na mnoge jezike i čiji glas ima snagu da poveže intimno i kolektivno, prolazno i vječno. Njegova književnost, uvijek na raskršću lirskog i dokumentarnog svjedoči o rijetkom talentu da se iskustvo bola, gubitka i nostalgije preobrazi u trajnu umjetničku vrijednost.  Danas živi u Zagrebu i jedan je od onih pisaca koji nas uče da književnost nije samo pripovijedanje, nego i oblik otpora zaboravu, najuzvišeniji način da se sačuva čovjek i njegovo vrijeme.

Miljenko Jergović najnagrađivaniji je hrvatski pisac. Istovremeno je jedan od najprevođenijih pisaca na prostoru Jugoslavije. Desetine njegovih djela nalaze se među najpopularnijim naslovima savremenog izdavaštva. Miljenko, na šta si najviše ponosan u dosadašnjoj karijeri?

Ponos nije od mojih temeljnih osjećaja. Pogotovo nisam ponosan na sebe. Ali bih rekao da sam sretan što se u životu bavim nečim što volim i što mi je mnogo više od posla. Više od toga čovjek ne može očekivati.

Koje je tvoje prvo sjećanje na knjigu i kako si shvatio da će pisanje biti ono čime ćeš se dominantno baviti ostatak svoga života?

Hm, pa zapravo ja sam volio knjige i ono što u njima piše prije nego što sam naučio čitati. Tada su mi čitali drugi. I otpočetka sam se htio baviti samo onim što je u knjigama. Onda mi je uspjelo da budem pisac. Ali i da nije, opet bih se na neki način bavio knjigama i književnošću. Ili bih bio knjižar, ili bih bio knjigovezac, ali svakako nešto u vezi knjiga.

Sarajevo je često zastupljeno kao slika, figura i simbol u tvome stvaralaštvu. Od Zimskih olimpijskih igara pa do Sarajevskog filmskog festivala danas, uvijek je bilo visoko kotirano na kulturnoj sceni. Koja je tvoja prva asocijacija kada čuješ „Sarajevo“ i šta ono za tebe predstavlja?

Teško mogu ulovitu tu prvu asocijaciju. U Sarajevu sam se rodio. Tamo sam doživio najljepše i najružnije trenutke u životu. Sarajevo je mjesto, stvarno ili izmišljeno, iz mnogih mojih knjiga. Ali ako već insistirate, prvo što mi je na um palo nakon vašeg pitanja jest: “Sarajevo, kristalna sećanja/ Sarajevo od blata i snega”. Volim tu pjesmu, u njoj je s vremenom sve više nekoga mog Sarajeva.

1983. tvoj je najnoviji naslov na policama u knjižarama. Orvel je u 1984. pisao o distopiji budućih vremena. Ti si pisao o prošlom vremenu. Šta je simbolika godine 1983. u tvome novom romanu? Čini li ti se da je prva polovina osamdesetih godina urezana u svijest društva kao period u kome je naše društvo kao kolektiv posljednji put bilo srećno?

Osamdesete su vrijeme liberalizacije društva i procvata kulture i umjetnosti u cijeloj Jugoslaviji. To je vrijeme punka i novog vala, vrhunac rock kulture u našim krajevima. Ali je to i vrijeme preokreta prema nečemu mračnom i uništavajućem. Osamdesete su, ni to ne treba zaboraviti, doba kada ljudi polako prestaju sutrašnji dan zamišljati boljim nego što je ovaj danas. U mojoj 1983. nema simbolike. To je roman o jednoj važnoj godini. Iz moje perspektive možda i najvažnijoj.

Da li su Jugoslavija i jugoslovensko društvo sami po sebi imali rok trajanja ili je krah toga sistema isplaniran i započet izvan granica Jugoslavije i izvan očiju toga društva?

Ne volim takve teorije zavjere. Za raspad Jugoslavije, a pogotovo za eksploziju nacionalizma i krvav ratni oblik raspada jedne relativno harmonične višenacionalne zemlje, nije kriv ni odgovoran nitko izvana. Sve smo to mi učinili. Za sve smo sami krivi. Ili mi lično, ili oni koji su u naše ime obavili posao. A je li Jugoslavija imala rok trajanja? Možda i jest, ali to nije važno. Ako ga je imala Jugoslavija, rok trajanja je imala i Čehoslovačka. Države nastaju i nestaju, i ne treba za njima žaliti. Problem je u načinu njihova nastajanja i nestajanja. Da se Jugoslavija raspala na način Čehoslovačke, mi danas ne bismo o njoj ni govorili kao o nečemu za čime žalimo. Naša žalost tiče se stradanja svih tih ljudi, tiče se bezbrojnih zavičaja iz kojih su preživjeli protjerani.

Kakva je atmosfera vladala u akademskoj i intelektualnoj zajednici početkom i tokom devedesetih godina. Drago Hedl je pisao o masovnom pretvaranju kulturnih centara i muzeja, tih godina, u gubilišta i sve ono suprotno primarnoj i prvobitnoj namjeni. Da li je kultura zapravo najveća žrtva pomračenja umova i da li je do danas stigla da se oporavi?

Kultura je uvijek odraz društvenog stanja. Kada su društvo zahvatili nacionalistički bijesovi, kultura se preobrazila u nešto što više nije bilo ni nalik onome što je prethodilo. Umjesto Azre i Električnog orgazma na scenu su stupili Baja mali Knindža i Thompson. Nema tu oporavka, niti je oporavak moguć.

Literatura stvorena na Balkanu često se doživljava kao literatura bola. Kakvu ulogu ima književnost u društvima koja su generacijama prolazila kroz traume rata? Na kraju krajeva rat se na ovim prostorima koristi kao odrednica za računanje vremena, prije rata, poslije rata, uz rat.

Najprije treba znati da književnost igra neku ulogu samo u životima onih koji čitaju knjige. I to dobre knjige. Kakva je uloga takvih pojedinaca u društvu? I koliki je njihov utjecaj na one koji ne čitaju? Nemam pojma, premda je zanimljivo na takav način postaviti problem. Rat se u književnosti reflektira kao najupečatljiviji društveni događaj u životu generacije, te kao najžešća društvena trauma. Rat nas je dezorijentirao. Ne znamo gdje smo se zatekli. Književnost nam neće vratiti orijentaciju, ali će nas držati u stalnoj svijesti da smo se izgubili i da bismo se morali snaći i pronaći među drugim ljudima i narodima. To je važno.

Pisao si za „Feral Tribune“, satirični magazin koji je ostao upamćen kao jedan od najprofesionalnijih zabijača prsta u oko sistemu. Koliko je za tebe važno prisustvo kritike i koja je razlika između kritičkog pristupa danas i u vremenu kada si pisao za Feral?

Bilo je to sad već vrlo davno, predfejsbučno i predinstagramsko vrijeme. Ali neke se stvari ne mijenjaju. Recimo, ostaje ljudska potreba pričanja priča, kao i slušanja i čitanja onih koji pričaju  neku svoju priču. Kao što ostaje potreba za dostojanstvenim životom, a ljudsko dostojanstvo podrazumijeva slobodu da se riječima borimo protiv loše vlasti i da one slabije i nemoćnije štitimo od nasilnika.

Zbog čega kritika najviše nevolje donosi autorima koji su je uputili sopstvenom narodu?

Zato što se kritika upućena drugim narodima u nas smatra patriotizmom. Zato što su u ovim krajevima najveći patrioti oni koji najviše mrze i najgore zlo žele susjednim narodima. To je, naravno, tragično loše.

Zašto se neukus najbolje prodaje uz patriotizam (čitaj nacionalizam i nacionalistički narativ)?

Zato što je patriotizam, ovakav kakav je službeno ozvaničen u Hrvatskoj ili u Srbiji, ustvari krajnji  i konačni izraz lošeg ukusa. Svaki je nacionalist zaljubljen u nešto vrlo ružno. Bez obzira kojoj naciji pripada.

„Četrdeset na jednoga, četrdeset na pesnika“, replika je iz filma „Profesionalac“ Dušana Kovačevića. Udobna vožnja sa zavjesama na prozorima nije bila tvoj izbor za kretanje kroz društvo. Sistem  veoma često podiže i usmjerava „četrdeset na Miljenka“. Kako si se sve ove godine borio sa tim?

Borio sam se uglavnom tako što nisam imao izbora. A nisam izbora imao upravo zato što sam se vodio vlastitim ukusom i estetskim osjećajima. Ne mogu biti za neku nakaradnu sklepotinu ako volim Danila Kiša, ili Darka Rundeka, ili Velvet Underground, ili Belu Tarra, ili Gorana Markovića, ili…

JEDNE KRISTALNE NOĆI UMJETNIK NEČE DOBRO PROĆI. Nije Treći Rajh. Nije ni 1938. godina. Nije čak ni deveti novembar. Ali jeste fašizam. Nije u Opernplacu i nije Gebels, ali bi neko knjige na lomaču stavljao. Nije Erih Maria Remark, nije Tomas Man, nije ni Štefan Cvajg. Ali jeste Miljenko Jergović!
Bojom naznačeno „NAŠA DRŽAVA NAŠA PRAVILA“ i paralelno sa tim pozivanje na „nemanje milosti“ prema „nekome“, čak javan i otvoren flert sa fašizmom. Zašto im onda smeta kada ih sa pravom nazivamo fašistima?

To je karakteristično za sve neofašiste i neonaciste današnjice: loše podnose kad ih se tako naziva, čak i onda, kao u Hrvatskoj, kada direktno preuzimaju nacističku ikonografiju, pozdrave i znakove, kao i heroje njihovih lokalnih varijanti nacizma. U Hrvatskoj, recimo, i mladi i stari čak i kada su obučeni u majice s Pavelićevim ili Francetićevim likom, ili kad su im po majicama ispisani stihovi ustaških koljačkih pjesama – najčešće one “Jasenovac i Gradiška Stara” – popizde kad ih posve mirno i bez popratnih uvreda nazoveš nacistima. Vjerojatno se radi o tome što bi današnji neofašisti i neonacisti željeli da se njihov politički stav proglasi mainstream normom i standardom, jedinim dopuštenim izrazom slobode, demokracije, patriotizma i – naravno – kršćanskog svjetonazora.

Prije nešto više od godinu i po u razgovoru za NIN rekao si kako ti se čini da cijela Srbija postaje zarobljenik psihologije njenog aktuelnog predsjednika. Kako bi ponovio tu rečenicu danas? Zašto se na ovim prostorima narod lako pretvara u roblje ideologija i kreatora ideologija?

– Danas bih dodao da se potpuno ista stvar odvija i u Hrvatskoj, s Andrejem Plenkovićem. Zamislite slučajnosti, Plenkoviću je ime Andrej. On je, takoreći, Vučićev brat! Ono što mi je važno naglasiti jest da na Srbiju i na srpske probleme nikad nisam želio gledati s tobožnje europske visine, kako to Hrvati, čak i oni dobronamjerni, često čine.

Kada bi imao radio frekvenciju da se obratiš svima koji trebaju da te čuju, i ispred sebe fotografije ljudi u oklopima i uniformama unutar novosadskih i beogradskih fakulteta koje su ovih dana obišle region, koju poruku bi prenijeli radio talasi?

O kako je to samo uzaludno! Ali koliko god uzaludno bilo, na umu mi je samo ono iz 1991: “Mir, brate, mir…” Pritom, naša odgovornost nikad nije ista ni jednaka. Nije bila 1991, a nije ni danas. Ljudi u oklopima i uniformama morali bi znati da je odgovornost na njima, jer oni raspolažu silom. Druga strana raspolaže samo riječima i argumentima vlastite pobune. Druga strana raspolaže samo nekim katkad mutnim i nejasnim idealom slobode. Ne smiješ tući čovjeka koji zamišlja slobodu! Eto, to bi za mene bio ideal stvarnog patriotizma: Ne smiješ tući čovjeka koji zamišlja slobodu! Ne smiješ pucati u medvjeda koji gleda u zalazak sunca! Ne smiješ pucati u srnu koja je sišla do izvora da se napije vode! Jer time ćeš uništiti sve što je i tebi važno i veliko, ali nisi toga svjestan, jer si naoružan.

Koliko su ljudi danas uopšte svjesni stvarnosti i svoga prisustva u njoj? Ima li u toj stvarnosti mjesta za empatiju ili su društvene mreže ubrzale percepciju i kreirale neke paralelne svjetove u kojima individue levitiraju i tumaraju?

Uvijek su ljudi nalazili načine da okrenu glavu od stvarnosti. Danas je to, možda, lakše nego što je bilo nekad, ali svakako nije nešto novo.

Koliko društvene mreže, gledano iz ugla pisca i kolumniste, utiču na posjedovanje i kontrolu konkretne priče onoga koji piše?

Društvene mreže su, kao i cijeli Internet, vrlo korisne ako se čovjek umije njima služiti. I to je, zapravo, sve.

Da li ima stvaranja bez stradanja? Pitam ovo povlačeći paralelu sa slučajem Lade Milorada, optičara.

Nema života bez stradanja.

Sada malo opuštenija i slobodnija pitanja, Miljenko koji je tvoj omiljeni pisac?

Mnogo ih je, u različitim periodima života, ali mi se čini da ja ne bih bio ja da nisam imao Branka Ćopića kad mi je bilo sedam, osam ili deset godina. Svi ostali su zatim prolazili kroz ona vrata moje percepcije, koja je otvorio Branko Ćopić.

Knjiga koju bi volio da nisi pročitao?

Takvu još nisam pročitao.

„Kontraendorfin“ ili „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“?

Nemoguće mi je odgovoriti. Postoje Basarine knjige koje manje volim, i one koje volim najviše. Ove dvije su obje od onih koje volim najviše.

Baklava ili urmašica?

Preslatko mi je, i jedno, i drugo. Ali poštujem dobru baklavu.

Vino, rakija ili pivo?

I jedno, i drugo, i treće – ako je najbolje. Pored prosječnog vina, rakije i piva radije ću piti vodu.

Kada će 1983. biti  dostupna na policama knjižara u Srbiji i da li bi se uskoro mogla očekivati promocija knjige?

Mislim da će Booka tu knjigu objaviti u januaru. Nadam se da ćemo tada, barem u Beogradu, napraviti i neku promociju. Na žalost, za promocije i turneje nemam baš vremena, jer stalno nešto radim i pišem.