WOODSTOCK – MIT STAR VIŠE OD POLA VEKA

Na severu savezne države Njujork, jedna farma je 1969. na četiri dana postala treći najnaseljeniji grad u toj državi a deo tog ,,stanovništva” bili su i neki od najikoničnijih muzičara svih vremena.

Piše : Božidar Milovac

Kao i sve mitološke priče, i ova je malo zamaskirana idealizacijom. Nekoliko promotera na čelu sa Majklom Langom želeli su brz keš, toliko prost je razlog za nastanak verovatno najikoničnijeg rokenrol festivala u istoriji. Inspirisani Monterej pop festivalom pre svega, videli su koliko novca leži u ovoj branši pa su se bacili na posao. U planu je bio festival za oko 200 000 ljudi i promoteri su mislili da neće prevazići ovu brojku, ipak, gotovo pola miliona ljudi se pojavilo na samoprozvanom festivalu mira, ljubavi i muzike. Tako je od puke jurnjave za profitom, Vudstok postao mnogo više, ogromno i besplatno višedecenijsko nasleđe rokenrola.

Uprkos impozantnom broju posetilaca i dramatičnom vremenu u kom je tadašnja Amerika bila – protesti, sukobi i političke i rasne tenzije, festival je ostao veran svom imenu i bez naročitih incidenata, sa ,,samo” tri smrti i tek par stotina slučajeva u kojima je zabeleženo predoziranje. Takođe, postoji i nepotvrđena informacija da su čak dve bebe rođene u toku festivala. Skoro pa da u prekršajima nije prekršeno ono pravilo o neoduzimanju i nedodavanju populacije svetu.

Važan dodatak tokom i posle festivala je bio i dokumentarac koji je sniman o njemu i koji je godinama i decenijama kasnije održavao mit o njemu u životu. Ipak, ništa što je festival odlikovalo nije ni približno važno koliko je važan sastav muzičara koji su ga proslavili.

Prvi dan festivala obeležili su nastupi Ričija Hejvensa koji je neplanirano otvorio festival, Berta Somera i Džoun Bajz koja je bila gotovo pred porođaj u trenutku nastupa. Prvi dan su obeležila i brojna pomeranja i odbijanja nastupanja, ono po čemu je festival takođe ostao zapamćen već ovde moglo se jasno uočiti – kiša i oluja. Drugi dan je imao možda i najkonstantniju grupu muzičara bez ijednog muzičara koji nije naširoko poznat, ipak, ključni su Santanin koji kaže da se jedva seća svog nastupa od količine meskalina koju je uzeo, Grateful Dead koji su svoj deo završili sa verovatno najpoznatijom verzijom legendarne ,,Turn On Your Love Light”, Creedence Clearwater Revival, The Who, Jefferson Airplane sa Nikijem Hopkinsom i jedan od najpoznatijih nastupa sa festivala i decenijama proslavljan kao vrhunac jedne karijere koliko i jednog vremena – Dženis Džoplin.

Treći dan je malo manje konstantan nego onaj koji mu je prethodio ali festival je zatvoren na najprikladniji mogući način. Pre velikog finala nastupali su Ten Years After, The Band, Crosby, Stills, Nash & Young, Paul Butterfield Blues Band ali ipak, događaj ne bi bio ni približno legenda kakva jeste da nije zatvoren toliko legendarno – sa Hendriksom pred nekih 200 000 ljudi, sa najlegendarnijom verzijom američke himne, kultnom hitu jednog vremena, jednog pravca i mnogo ljudi.

https://www.youtube.com/watch?v=Am7qzzgGOGU

Ipak, ideologizacija ovog mita ostavlja prostor za zaborav svim njegovim šta-bi-bilo-kad-bi-bilo detaljima, kako i u ovom jednom, jedinom izdanju koje imamo tako i u budućim pokušajima oživljavanja. U originalnom izdanju, festival je bio iznenađujuće blizu dovođenja Beatlesa uprkos činjenici da su bili pred raspadom, toliko su bili blizu čak da je postojala opcija da tu bude i Lenon sa svojim bendom čisto da bi zadržali i tu atrakciju. Nisu imali sreće sa tenzijama među velikim bendovima jer je bilo mnogo razgovora o dovođenju Džef Bek grupe ali i oni su se raspali tik pred festival, ipak, Niki Hopkins je nastupio uprkos tome sa sastavom Jefferson Airplane. The Doors su bili dogovoreni i otkazali su svoj nastup u poslednjem trenutku, ubeđeni da će festival razočarati i godinama kasnije su se kajali zbog svoje odluke. Bob Dilan je živeo u gradu Woodstock ali njemu je u tom trenutku bila smešna pomisao o nastupanju na tom festivalu, pored toga što je u trenutku imao neke porodične probleme. Led Zeppelin je odbio priliku da nastupa jer nisu želeli da budu ,,jedan od mnogih” bendova a bili su uvereni da bi to bili ovde. Džoni Mičel je planirala da nastupa ali je i ona u poslednjem trenutku otkazala, da ne bi propustila pojavljivanje na jednom od mnogih američkih tok-šou emisija. Stonsi su bili pozvani ali odbili su jer su verovali da su njihovi lični problemi i dileme bili važniji u tom trenutku. Simon & Garfunkel su odbili poziv jer su u tom trenutku radili na novom albumu. Zapa je odbio jer je mislio da će biti previše blata a to mu nije pasalo.

Pored originalnog filma, snimljeno je još nekoliko filmova, dokumentaraca i kratkih TV serija fokusiranih isključivo na pamćenje i često ulepšavanje Woodstocka. Albumi sa nastupima sa festivala doživljavaju reizdanja svakih pet godina bez izuzetka. Kroz godine se zapravo najbolje primećuje koliko svi teže da svojataju njegovo nasledstvo, i oni koji su ga prvobitno odbacivali kao besmislenu hipi avanturu ili nešto što bespravno narušava mir lokalaca, vremenom su ne samo prihvatili značaj festivala već i dali sve od sebe da na njemu profitiraju, na ovaj ili onaj način. I svaki neuspeli ili uspešni pokušaj profitiranja na njegovom nasledstvu ili obnavaljanja festivala samo pojačava mit koji okružuje festival.

Velike korporacije koje su pokušale da sponzorišu obnavljanje, tuče u publici na svim velikim godišnjicama sve do konačnog neuspešnog pokušaja obnavljanja festivala i od strane samog Majkla Langa sa tragikomičnim pojavama poput povlačenja gotovo svih najavljenih pa čak i do nedobijanja dozvole za održavanje kao da daju sve od sebe da unište kolektivnu sliku najvažnije svetkovine rokenrola i nekako kao da, nisu uspešne nego čak uspevaju da urade i suprotno, Woodstock iz godine u godine izgleda sve veličanstvenije i sve nedostižnije.

Svi će, dok je sveta i veka, izgleda zarađivati na kolektivnoj nostalgiji i žudnji za nekim ovogeneracijskim Woodstockom, za nečim takvog značaja i takve energije. Za mirom i muzikom, putem kapitalizma i zarade, ulepšavanje kroz uništavanje.