(Image credit: Fin Costello/Redferns)

„Ace Of Spades“: kako je Motörhead ispisao jednu od najvećih rock himni svih vremena

Kada su Motörhead u leto 1980. ušli u studio kako bi snimili svoj četvrti album „Ace Of Spades“, bend je već imao vetar u leđa. EP „Golden Years“ doveo ih je do Top 10 uspeha u Velikoj Britaniji, ali upravo će „Ace Of Spades“, a posebno naslovna pesma, zacementirati njihov besmrtni status.

Od prepoznatljivog, prenaglašenog bas uvoda do eksplozivnog završetka nakon dva minuta i 48 sekundi, „Ace Of Spades“ postala je ne samo zaštitni znak benda, već i jedna od najvećih rock’n’roll himni svih vremena.

Bend se početkom 1980. povukao u Rockfield Studios u Južnom Velsu kako bi započeo rad na nasledniku albuma „Overkill“ i „Bomber“. Gitarista Eddie Clarke (poznat kao ‘Fast’ Eddie Clarke) kasnije je ispričao da su probe bile haotične, ali produktivne. Dok je Lemmy bio pomalo rastrojen, Clarke i bubnjar Phil Taylor (‘Philthy Animal’ Taylor) razvijali su rifove koji će postati okosnica nove pesme.

Producent Vic Maile imao je ključnu ulogu u oblikovanju konačne verzije. On je insistirao na doradi centralnog rifa i uveo prepoznatljivu „tap-dancing“ deonicu sa drvenim blokovima, što je pesmi dalo dodatnu dinamiku. Iako su članovi benda u početku bili skeptični, rezultat ih je uverio.

Završni pečat dali su Lemmyjevi tekstovi, prepuni referenci na kockanje – „the high one“, „snake eyes“, „dead man’s hand“. U svom tipičnom maniru, tvrdio je da ih je napisao u kombiju jureći autoputem brzinom od 90 milja na sat.

Po objavljivanju u novembru 1980, singl je stigao do 15. mesta britanske liste, a decenijama kasnije, nakon Lemmyjeve smrti 2015. godine, pesma se ponovo vratila na top-liste i postala simbol nasleđa benda.

Iako je Lemmy u autobiografiji „White Line Fever“ priznao da mu je dosadilo da je svira svake večeri, Clarke nikada nije krio ponos: „Možda neko ne zna Motörhead, ali svi znaju ‘Ace Of Spades’.“

Više od četiri decenije kasnije, pesma i dalje nosi istu brzinu, energiju i prkos – kao dokaz da pravi rock klasici nikada ne blede.