Black Country, New Road u Beogradu – Tri godine kasnije

Ovaj naslov je beskonačno dosadan, ali mislio sam da bi bio prigodan – kao podsetnik na prethodni tekst koji sam sklapao kada sam prvi put slušao BC/NR u Antverpenu – i kada urednik i ja nismo imali naslov na vreme a želeli smo da tekst ide što pre. Pa je tako naslov bio – samo ono što se zbilo.

Tada, pre tri godine, na koncert sam išao sam. Bio sam presrećan putovanjem, oduševljen prostorom gde je koncert održan, i muzika je bila sve što sam želeo – ali bio sam i pomalo razočaran publikom, mnogo mi je značilo da pišem na srpskohrvatskom jer ga nisam mnogo koristio u govoru i sve u svemu, taj koncert je na jedan trenutak bio sve što sam želeo da bude, i podsetnik na sve što mi je manje ili više smetalo u muzici, životu i Belgiji.

Juče, 12. avgusta, u beogradskom Dorćol Platzu, na koncert sam tehnički išao sa društvom, ali pomalo i sam.

Pre glavnog događaja večeri, uvertira je bio bend Niko Nikolić, koji je, za tih par pesama što sam čuo, zvučao sasvim pristojno, i kao dobar izbor predgrupe.

A potom je, u jeku evropske turneje, na binu izašao i BC/NR. I bio je sve i svašta.

Bili su, vrlo nalik onome što sam pisao i pre tri godine – gotovo sigurno najtalentovaniji bend koji sam slušao uživo. Bio je to kasnovečernji koncert, bez ideje da se na njemu pleše mnogo ili viče, a sa idejom da se muzika čuje, razume i oseti.

Bili su i nešto sigurniji i samouvereniji nego što su mi se činili tada, bend koji je sazreo nakon odlaska Isaka Vuda i razumeo da ovaj odlazak ne znači kraj, već samo priliku za prilagođavanje. Onaj prvi album posle njegovog odlaska, da se ne potceni, i dalje je bio sjajan – ali bend je sasvim sigurno bio i pomalo iznenađen pozicijom u kojoj su se našli i album je nekako ostao zapamćen pre svega kao instrumentalna eskapada prve klase ekstremno talentovane grupe muzičare. 

Taj live album iz Buš Hola meni će uvek biti drago – ali neću ga slušati kao što ću slušati Forever Howlong – koji ću slušati kad god mi dođe da čujem nešto od BC/NR što nije moj, još uvek omiljeni, Ants From Up There. 

Bili su i skladni, instrumente su još uvek menjali svako malo, setlista se menja neznatno iz koncerta u koncert, oni šalju političke poruke „koje treba“, ali ne prave od koncerta ništa drugo do koncerta i sve u svemu, napravili su događaj vredan vremena i novca.

A možda najvažnije od svega, jeste što su ovaj put dobili i publiku kakvu su zaslužili.

Dorćol Platz je bio krcat, dovoljno da se jedva disalo, bilo je ljudi svih godina, i izgledalo je kao da baš svi osećaju zajedno sa bendom, a to je najdivnija stvar na svetu, i ništa više se nije moglo ni očekivati. Bili su prisutni, njihali su se kad treba, pozdravljali bend, otpevali rođendansku pesmu Luisu i ne pamtim koncert gde sam toliko zahvalan za publiku (čak i kada su pričali nešto glasnije nego što treba!).

Ne pamtim mnogo koncerata u Srbiji u poslednje dve godine gde se nije vikalo „Pumpaj“, ili povici podrške Palestine, ne pamtim mnogo koncerata na kojima gotovo niko nije plesao, ne pamtim mnogo ovako mirnih koncerata, ali BC/NR je jedinstven bend.

Black Country, New Road može da napravi ovako unikatan koncert, neuporediv sa bilo kojim drugim, i da sa njega odete zadovoljni.

I to je, uz to da su dobili baš onakvu publiku kakvu su zaslužili, najlepši kompliment, baš kakav ovaj bend zaslužuje.