Kako je nastao „Toxicity“: System Of A Down između haosa, politike i 9/11

Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, čak 164 pesme praktično su bile zabranjene za emitovanje na više od hiljadu američkih radio-stanica, nakon što je kompanija Clear Channel sastavila spisak numera „čiji su tekstovi upitni“. Neki izbori, poput pesme „War“ Brucea Springsteena ili kompletnog opusa benda Rage Against The Machine, delovali su očekivano. Drugi, poput „Leavin’ On A Jet Plane“ grupe Peter, Paul and Mary ili „Shoot To Thrill“ benda AC/DC, delovali su gotovo farsično pretenciozno.

Ipak, nijedna pesma nije bila toliko „u trenutku“ kao „Chop Suey!“, prvi singl sa drugog albuma benda System Of A Down, Toxicity, koji je istog dana kada su se srušile Kule bliznakinje i poginulo gotovo 3.000 ljudi zauzeo prvo mesto američke liste albuma.

„Brutalni napadi/bombardovanja ove nedelje u New Yorku i Washingtonu D.C., zajedno sa pretnjama novim napadima tamo i drugde u našoj zemlji, zauvek su promenili naše vreme“, napisao je frontmen Serj Tankian dva dana kasnije u eseju pod nazivom „Understanding Oil“, objavljenom na sajtu benda.

„Dok se masovni mediji koncentrišu na detalje razaranja i prazne reči političara, pokušaću da razumem i objasnim događaje… Bombardovati i biti bombardovan ista je stvar, samo sa različitih strana ograde.

Teror nije spontani ljudski čin bez ikakvog razloga. Ljudi jednostavno ne otimaju avione i ne izvršavaju samoubistvo bez ikakvog razmišljanja o svojim postupcima. Niko u medijima kao da ne pita: ‘Zašto su ovi ljudi počinili ovaj užasan čin nasilja i razaranja?’“

Reakcija javnosti bila je trenutna, a ranjenom zapadnom svetu nije bilo do takve vrste izjednačavanja odgovornosti. Diskografska kuća Sony ubrzo je uklonila tekst, zabrinuta da predstavlja pokušaj da se napadi „opravdaju“. Istovremeno su počele da kruže glasine da CIA već dugo vodi dosije o bendu, posmatrajući ga kao „agitatora“ po uzoru na Dead Kennedys, The Doors ili Johna Lennona iz prethodnih decenija.

Međutim, buntovništvo koje je navelo Serja da objasni kako je ovaj napad bio posledica dugogodišnje i nemilosrdne američke spoljne politike bilo je isto ono koje je System Of A Down prethodno dovelo na sam vrh.

„To što vas smatraju subverzivnim stvar je percepcije“, rekao je Serj za K! nakon što su se kritike stišale. „Ne mislim da nas većina ljudi vidi kao subverzivne, a ako nas tako vide, onda su to ljudi koji vode celu priču. Mislim da [CIA] već dugo ima dosije o meni, ali to nije važno. Ponekad dobijem kritike zato što govorim ono što mislim. Ali ako prestanem da govorim ono što mislim, šta mi onda preostaje?“

Osam dana pre 11. septembra, na drugom kraju Sjedinjenih Američkih Država, prve pukotine već su se pojavljivale u prividnom miru pred oluju. Amerika je već bila nervozna na kraju početka predsedničkog mandata Georgea W. Busha. Sunčano, predgrađansko samozadovoljstvo Amerike pre 11. septembra već je bilo narušeno rastućom neizvesnošću i nejednakošću. System je još 1998. godine pogodio raspoloženje sve nezadovoljnije omladine svojim eksplozivnim, 5K-rated debijem, jednostavno nazvanim System Of A Down.

Zbog svega toga, odluka da se popodne uoči zvaničnog izlaska albuma Toxicity organizuje improvizovana zabava povodom Dana rada, zamišljena kao svojevrsno „hvala“ fanovima, delovala je prilično nepromišljeno.

Mesto održavanja trebalo je da bude prazan parking preko puta kluba Vinyl na Hollywood Boulevardu u Los Angelesu. Događaj je najavljen na lokalnom radiju KROQ, a očekivalo se „do 3.500“ slušalaca. Pojavilo ih se gotovo 10.000.

Mala ekipa obezbeđenja ubrzo je bila potpuno nemoćna. Barijere su preskakane, a besni fanovi su se jednostavno probili kroz kapije.

Sat vremena pre nego što je bend trebalo da izađe na binu, John Dolmayan opisao je za K! prizor kao „pandemonijum“, dok se proslava pretvarala u katastrofu.

„Pokušavam da budem siguran da su moji prijatelji i porodica dobro“, naglasio je bubnjar. „Trenutno me to mnogo više brine nego što sam uzbuđen zbog nastupa.“

Ekipa K! dobila je instrukciju da napusti lokaciju. I to brzo. Oko 16.30 časova policija, vatrogasci i organizatori zajednički su odlučili da koncert mora biti otkazan.

Očekivano, masa koja je došla da uz nove anti-autoritativne himne skače u mosh pitu reagovala je nasilno. Bina je zauzeta. Fanovi su snimani kako se pesnicama obračunavaju sa obezbeđenjem, dok su ih pripadnici sigurnosnih službi bacali nazad preko barijera. Na lice mesta stigla je i interventna policija. Kada se suzavac konačno razišao, procenjeno je da je šteta na okolnim objektima iznosila 30.000 dolara.

Sećanja na nerede zbog slučaja Rodneyja Kinga iz 1992. godine, koji su obeležili čitavu jednu eru Los Angelesa, još su bila snažna u javnosti. Samo godinu ranije neredi su izbili dva puta ispred tada novootvorenog Staples Centera – kada su Lakersi osvojili NBA titulu i ponovo tokom Nacionalne konvencije Demokratske stranke.

Proročanski, System je već uhvatio zapaljivu atmosferu svog grada u novoj pesmi „Deer Dance“:

„Bataljoni interventne policije / sa poljupcima gumenih metaka / palica kao znak ljubaznosti / usluga uz osmeh / iza Staples Centera / možeš videti Ameriku / sa njenim umornima, siromašnima / koji osvetu traže za sramotu!“

Od četvorice ključnih članova benda, samo je gitarista Daron Malakian rođen u SAD. Odrastao je u delu Hollywooda koji se kolokvijalno naziva „Little Armenia“. Serj Tankian i John Dolmayan, potomci Jermena, rođeni su u Libanu, dok je basista Shavo Odadjian prve godine života proveo u samoj Armeniji.

Serj, Shavo i Daron su nezavisno jedan od drugog pohađali privatnu jermensku školu Rose And Alex Pilibos u Alexandria Streetu. Bili su obrazovani. Bili su ponosni na svoje jermensko poreklo. Razumeli su i osećali tragediju genocida u kojem je između 1915. i 1923. godine ubijeno ili deportovano više od milion njihovih sunarodnika.

To je bilo ključno za razumevanje njihovog pogleda na Sjedinjene Američke Države krajem devedesetih i početkom dvehiljaditih.

„Dolazimo iz potpuno drugačijeg mentalnog prostora u odnosu na sve ostale“, rekao je Shavo za K!.

Upravo zato je prva pesma na albumu Toxicity, „Prison Song“, bila žestoka kritika američkog zatvorskog sistema, zvučeći poput Rage Against The Machinea koji se suočava sa tvrdoglavom nesposobnošću svoje zemlje da sama sebe promeni:

„Sitni prestupnici povezani sa drogom pune vaše zatvore; ni da trepnete / Svi naši porezi plaćaju vaše ratove protiv novih siromašnih!“

„Needles“ se bavila zavisnošću od droga, problemom koji se često gurao pod tepih. „X“ je predstavljala jednostavnu, ali snažno osećajnu analizu prenaseljenosti i imigracije. Već pomenuta „Deer Dance“ otvoreno je osuđivala policijsku brutalnost i njene posledice po ljude nad kojima se ta brutalnost sprovodi.

Ipak, Toxicity je na drugim mestima predstavljao korak dalje od ranijeg borbenog pristupa benda.

„Ne znam šta znači, ali znam kako se zbog toga osećam“, priznao je producent Rick Rubin govoreći o naslovnoj pesmi, koja apstraktno analizira otrov svakodnevice. „To je poput mnogih pesama Neila Younga, čiji tekstovi ne moraju nužno da imaju smisla, ali vam daju osećaj da se nešto događa.“

Mnogo toga se događalo.

Tokom snimanja bend je napravio bazu od gotovo 40 pesama, iz koje je na kraju trebalo izabrati 14 numera. U studiju su izbijale žestoke svađe, uključujući i jednu tokom koje su Daron i John fizički nasrnuli jedan na drugog – samo da bi se kasnije smejali tome dok su zajedno bili na ušivanju.

Ludilo je prodrlo i u samo pisanje pesama. „Psycho“ je bila blistavo ritmična kapsula života na turneji: „Psycho! Groupie! Cocaine! Crazy!“

„ATWA“ se odnosila na ekološki koncept „Air, Trees, Water and Animals“, koji je zastupao ozloglašeni vođa kulta Charles Manson. Skrivena numera, poznata kao „Arto“, sadržala je upečatljiv gostujući nastup Arta Tunçboyacıyana, multiinstrumentaliste jermensko-turskog porekla koji se bavi folk i jazz muzikom.

Sam Toxicity je u radnoj fazi nosio naziv Version 7.0, što je bila referenca na tada sveprisutni AOL softver. Ostali stihovi bavili su se svime, od „jedenja semenki kao razonode“ do izvlačenja, pretpostavlja se dobro uhranjenih, pantljičara iz sopstvenih zadnjica.

I pored svega toga, album je nekako postao mejnstrim fenomen.

„Chop Suey!“, prvobitno nazvana „Suicide“, koju je Daron napisao u zadnjem delu kamp-kućice dok je bend bio na turneji povodom prvog albuma, otvoreno se suočavala sa negativnim društvenim stavovima prema ljudima sa autodestruktivnim tendencijama. Na kraju je postala jedna od najvećih heavy pesama svih vremena.

„Bounce“ su članovi benda kasnije bez mnogo uvijanja opisivali kao posvetu grupnom seksu, pri čemu je centralni „pogo stick“ zapravo predstavljao elastični falus koji svemu daje svojevrsnu zabavu. Pesma se takođe istaknuto pojavila u animiranom filmu za decu iz 2016. godine The Secret Life Of Pets.

„Bez premca najinventivniji i najmanje predvidiv bend velike američke metal renesanse, losanđeleski kvartet zapravo ima malo toga zajedničkog sa bilo kojim svojim savremenicima…“, napisao je Ben Myers u K!-ovoj recenziji, opisujući njihovu muziku kao „prelepu kakofoniju“.

„Upravo zato zvuče kao najvažniji bend na svetu. Ovde nema pretvaranja – nema semplova, nema jadnog repovanja, nema komplikovanih ideja o pobuni i nema tvrdnji da su nešto drugo osim benda koji ima nešto da kaže.“

Uspeh je bio ogroman i trenutan. Toxicity je u prvoj nedelji prodat u 220.000 primeraka, da bi na kraju dostigao više od 12 miliona prodatih kopija širom sveta.

Na Ozzfestu 2002. godine u SAD nastupali su kao glavni bend nakon Ozzyja, dok ih je u Evropi od istog termina odvojio samo njihov prijateljski bend Tool.

Kada su neobjavljene pesme sa sesija počele da se pojavljuju na internetu, System je odgovorio tako što je objavio kolekciju doteranijih verzija pod provokativnim naslovom Steal This Album.

Do trenutka kada su se 2005. vratili ambicioznim dvostrukim izdanjem Mezmerize/Hypnotize, SOAD je već bio pravi džin – predvodili su Download festival i zauzeli sam vrh svetske heavy muzičke scene.

„Neki fanovi od nas traže odgovore?“, suvo je komentarisao John gotovo mesijanski status benda.

„U redu. Neka traže. Možda će nešto pronaći. Šta god da vas inspiriše da živite svoj život na pozitivniji način – jebeno uradite to. Mnogi ljudi traže inspiraciju u religiji. Mnoge religije su mi smešne, ali ako vaš život čine srećnijim i ne povređujete nikoga drugog, radite šta god jebeno želite. Ako želite tako da gledate na moj bend, onda odlično.“

Usledila su teža vremena. Pauza koja je počela 2006. godine, niz nedovoljno ubedljivih reunion koncerata i dve decenije bez nove muzike bili su posledica „kreativnih razlika“ između Darona i Serja.

Ipak, teško je ne primetiti da se System Of A Down poslednjih godina vraća sa novom svrhom i energijom upravo u trenutku kada se svet ponovo našao na ivici samouništenja.

Nasuprot korupciji i ratnohuškačkoj politici Donalda Trumpa, Vladimira Putina, Benjamina Netanyahua i njima sličnih, Serj, Daron, Shavo i John poslednjih godina pale stadione širom sveta – od užarenog Autódromo de Interlagos u São Paulu do londonskog Tottenham Hotspur Stadiuma, preplavljenog mosh pitovima.

Dok svet obeležava 25 godina od 11. septembra, postoji i izvesna slatka satisfakcija za bend koji je svojevremeno bio toliko žestoko osuđivan.

Dok su zvuci rata odavno utihnuli u Afganistanu i Iraku, nakon što su stotine hiljada pripadnika oružanih snaga i civila izgubile život, a talibani i dalje ostali na vlasti, čudna i divlja muzika koju je SOAD tada objavio i dalje je snažna i relevantna.

Ona ostaje podsetnik da treba preispitivati autoritet, misliti svojom glavom i razumeti da, iako život može biti haotično nepredvidiv, moramo naučiti da plovimo tim talasima i sagledamo širu sliku, a da nas pritom ne odnese emotivna struja.

„Jebem Bin Ladena i jebem Busha, obojica su poremećeni“, rekao je Daron za K! početkom 2002. godine, čak i u trenutku kada su fanovi koji su ranije dolazili na koncerte SOAD-a noseći obrnute američke zastave počeli ponosno da ih podižu u njihovom ispravnom položaju, zajedno sa svima ostalima.

Govoreći o poštovanju žrtava napada, Daron je objasnio da ono ne bi trebalo da podrazumeva obezvređivanje ljudskog života bilo gde na svetu.

„Meni su važni nevini ljudi, a nevini ljudi umiru na obe strane“, rekao je gitarista, naglašavajući stav svog benda.

„Neke stvari su se promenile. Ali neki ljudi su potpuno promenili svoje vrednosti. Ljudi nisu voleli ovu zemlju, a zdravo je što je sada vole, ali nemojmo biti slepi. Imam osećaj da vlada može da se izvuče sa mnogo toga jer su ljudi uplašeni, u fazonu: ‘Uradi šta god moraš da nas zaštitiš, čak i ako nam oduzimaš prava!’ Toga se plašim. Volim ovu zemlju, ali i dalje preispitujem autoritet.

System Of A Down nikada nije počeo da se bavi muzikom da bi prodao milione ploča i postao slavan. I što nam se više ovakvih stvari događa, to više želim da ljudima dokažem ko smo i za šta se zalažemo.“