KO UBIJA ROKENROL? DA LI ROKENROL UBIJA SAM SEBE, MAZOHIZAM ILI AUTOAGRESIJA?

„Zašto ubijaju pesnika u socijalizmu?“  bio je posljednji uzvik avangardnog pjesnika Branka Miljkovića 1961. godine  noć prije nego je pronađen obješen o drvo na periferiji Zagreba.

Odstupajući svojom umjetnošću i duhom od sistema kao i njegovi mnogi savremenici, režiseri, scenaristi i književnici, stajao je nasuprot ideološki uljepšane, propagandne stvarnosti. Nepokoran i ogorčen, donkihotovski je, i dan danas pod javnosti nerazjašnjenim okolnostima, zapalio sebe plamenom besmrtnosti i postao simbol ideala slobode i pobune.

Rokenrol, a pored njega pank, filozofski posmatrano kao ideologije, od samog početka ispoljavali su se u vidu antiautoritarizma, antimilitarizma i egalitarizma što je za rezultat imalo nemogućnost bilo kakve adaptacije i prilagođavanja prije svega političkim, a zatim i komercijalnim kanonima. Pojava takvih kultura idealno se utemeljila masovno u duhu mlađih generacija, nosilaca svih oblika revolucije. Takav svjetski fenomen od samoga početka nije zaobišao ni prostore tadašnje SFRJ koja je pored svjetski i evropski popularnih bendova imala i te kako razvijenu, iskrenu andergraund scenu na kojoj su novi bendovi svakodnevno nicali kao pečurke poslije kiše.

Devedesete godine dvadesetog vijeka na prostorima bivše Jugoslavije donijele su sa sobom  niz problema, naročito u socijalno-sociološkom planu što je za rezultat imalo koliko moralni još više i intelektualni pad u narednom vremenskom periodu. Kao i uvijek, u slučaju svih društvenih promjena najveće posljedice osjetile su se u polju kulture i umjetnosti. Kinematografijski šund, zatišje u književnosti, razvijanje i popularizacija „turbo“ imbecilnih, ostatku svijeta nepoznatih, muzičkih žanrova doveli su do stanja masovne apatije u društvu. U tom periodu veliki broj domaćih rokenrol i pank bendova prestao je sa radom. Neki zbog ideoloških oscilacija i slomova, neki politički progonjeni, neki zbog polupraznih koncertnih hala, a neki zbog obilježja na kapama. Kultura i bunt dugi niz godina nakon toga branili su se ćutanjem. Niskovrijedna plodotvornost sa umjetničkim pretenzijama, na granici moralne i vrijednosne neprihvatljivosti u društvo je ušetala crvenim tepihom, kako je to rekao naš poznati umjetnik, glumac Sergej Trifunović: „Počeli narodnjaci da duvaju, ima sve da ode u pičku materinu“.

Iznenada prije oko sedam do osam godina kada je na ovim prostorima „Dr. Martens“ obuća postala pomodarstvo, polako, ali sigurno velika rokenrol i pank imena počela su da se vraćaju na scenu, premda ovaj put sa individualnim anomalijama. Anomalija ili devijacija koja je većinski zajednička jeste da su zaboravili osnovne postulate panka i rokenrola. Pobuna protiv nekog imaginarnog sistema dešava se samo u liberalno našminkanim tekstovima, a kod pojedinaca čak ni to više nije bio slučaj te su otišli korak dalje i kao članovi uticajnih bendova učestvovali u političkom lobiranju. Zapamćena su i negodovanja frontmena jednog pank benda krajem 2022. godine uzrokovana uzvikivanjem antisistemskih parola od strane publike u punoj koncertnoj hali. Zaključak je da ipak nije u pitanju mazohizam već autoagresija plaćena jeftino, učešćem na režimskim muzičkim festivalima. Sve to dovelo je do toga da danas imamo „Zabranjeno pušenje“ bez Zabranjenog pušenja koje je školski primjer komercijalizacije rokenrola, kada se članovi nakon skoro 45 godina od osnivanja otimaju oko feuda stečenog na staroj slavi, te pored mnogih drugih, od panka i rokenrola, zbog sitnog profita, prave dio interesnog  establišmenta.

Međutim, u svemu postoje izuzeci, askete, pankeri koji su oduvijek bili pankeri, te ću kraj ove kolumne posvetiti jednoj od najvećih srpskih pank-rok grupa „Truloj koaliciji“. Čitavu pank-rok scenu obradovalo je nedavno obavještenje osnivača benda, Predraga Drčelića Skakija da nakon petanest godina pauze „Trula koalicija“ u originalnom sastavu nastavlja sa radom.

Za kraj ostavljam jedan od najvećih hitova „Trule koalicije“ pjesmu KAKO JE LEPO