MI SMO SAMO MEDIJ, A MEDIJ JE PORUKA

„Potreba za duhovnim, političkim i drugim spasiteljima samo je simptom društva koje je posrnulo u evoluciji svijesti – i pojedinca i kolektiva.“

[machina] je osnovana 2004. godine u Lajpcigu. Osnivači [machina] su Edvard Vulgarius i Tony Mahagony. [machina] danas broji sedam članova, a mr Vulgarius je u toku razgovora otkrio povjerljive podatke Štaba M kako postoji mogućnost da se od sljedeće godine taj broj poveća na čak trideset.

U ime Štaba M za Highwaystar magazin, razgovor su vodili Edvard Vulgarius i Tony Mahagony. Obojica su rođeni u Tuzli, a vođeni avanturističkim duhom i znatiželjom usljed opšte nepogodne situacije u decembru 1994. godine kako kažu napuštaju rodnu grudu i odlaze u zemlju nekadašnjeg okupatora, gdje su nastavili put teškog tona i cinične riječi. [machina] predstavlja sintezu različitih muzičkih elemenata i stilova te svjesno odbacuje zavisnost o bilo kom muzičkom pravcu. Do sada su izdali četiri albuma; Sad ili nikad, Drugi, VoliM i Matria. Premijeru petog albuma pod nazivom Folklor zakazali su u junu 2025. godine. Uvertira u Folklor je singl pod nazivom Metastaze koji je [machina] odradila zajedno sa frontmenom benda Letu Štuke, Dinom Šaranom, i objavljen je 69 sekundi prije nego što je ovaj intervju zaplovio u etar.

Sjećate l’ se žurke kod pokojne Marine?

Kroz maglu. R.I.P. Marina! Ali se sjećamo Moljca. Ovom prilikom ga pozdravljamo i poručujemo mu da borba traje i da je sloboda na vidiku.

Mr Vulgarius, ko je Tony Mahagony i da li bi mogao nešto više da nam kažeš o njemu nakon vašeg dugogodišnjeg poznanstva?

Mahagony djeluje kao veoma talentiran i razuman gospodin. Ali, u suštini, mi se ne poznajemo. Godine 2004. obojica smo dobili anonimne poruke od tajanstvene institucije koja se predstavila kao „Štab M“, uz jasne upute da stupimo u kontakt, sa svim koordinatama i planom saradnje. U isto vrijeme, bilo nam je zabranjeno lično povezivanje van [machina], tako da se privatno praktično i ne poznajemo.

Tony Mahagony, photo: Jadran Čilić

Mr Mahagony, za tebe takođe slično pitanje, ko je Edvard Vulgarius?

Prvi put sam čuo za njega od Štaba, nisam znao ništa. Ni sada ne znam mnogo više, ali se u kreativnom procesu i kanaliziranju signala Velikog M savršeno dopunjujemo – i to je sve što je bitno. Mi smo samo medij, a medij je poruka. Naši identiteti van tog konteksta su nevažni.

Edvard Vulgarius, photo: Jadran Čilić

 Kako je 2004. godine u Lajpcigu nastala [machina]? Kako je tekao put iz vašeg rodnog mjesta Tuzle do Lajpciga?

Put iz Tuzle do Lajpciga desio se kao niz bizarnog spleta okolnosti, o čijim detaljima – po dekretu 23. Knjige M – nije dozvoljeno govoriti. A što se tiče samog nastanka [machina] 2004. godine, sve je, kao što smo već nagovijestili, bilo orkestrirano od strane Štaba M, koji nas je od početka vodio i usmjeravao. Nikada nam to nije predstavljalo problem – jer od prvog kontakta bilo je jasno da se radi o benevolentnoj ćeliji, čija je primarna namjera dobrobit čovječanstva i kosmički balans.

U kakvom pamćenju vam je ostao Lajpcig i čitava društvena slika iz toga vremena, neposredno nakon rušenja Berlinskog zida?

U vremenu transformacije, Lajpcig je bio vibrirajuća umjetnička „komuna“, i vrlo brzo smo se osjetili kao njen dio – jer smo i sami prolazili kroz unutrašnju transformaciju. Sve u svemu, taj grad je jedno od najinspirativnijih mjesta u stvaralaštvu [machina]. Mahagony još uvijek vibrira u Lajpcigu.

Žurka kod pokojne Marine jedna je od prvih pjesama [machina] koju je većina obožavalaca benda čula. Već u toku prvog slušanja ostavljala je dubok utisak, a ritmom i tekstom sama bi se urezala u misli. U javnosti je okarakterisana kao jedna od najmorbidnijih pjesama na ovim prostorima, ali vi ste zapravo pjevali o ljubavi? Da li ste ikada razmišljali o ekranizaciji Eposa o Marini?

„Epos o Marini“ jeste, kako ste naglasili, atipična ljubavna pjesma. Ali kao i svaka „tipična“ ljubavna pjesma, ima ljubav kao pokretačku silu – ovdje s nemilim posljedicama po okruženje, izazvanim različitim faktorima, jasno izraženim u tekstu. Riječ je o bizarnoj priči baziranoj na kontrastima i moralnim posrnućima – a iza svega, kao i uvijek, stoji ljubav kao krajnji i jedini smisao života ove naše predivne, ali i zbunjene vrste. O ekranizaciji nismo konkretno razmišljali, ali ako neko sklon ekranizacijama jeste – neka nam se javi.

Kako se kroz vrijeme i kontinuitet rada razvijala kreativnost, da li ste postajali slobodniji u izražavanju bez nekih nametnutih kanona, ili je fokus stvaralaštva bio na disciplinovanom radu? Na koji način prodirete u dubinu svoje misli i da li je mučno održati balans sa realnošću?

U našem slučaju nikada nisu postojali nametnuti kanoni, jer nikada nismo bili dio scenske ni estradne stvarnosti. Dvije decenije postojali smo u paralelnom virtualnom svijetu koji ima vlastitu strukturu, vrijednosti i načela. To je neka vrsta misaone utopije u kojoj sve koegzistira u ljubavi i skladu. Kao kod svake utopije, balans sa realnošću je složen i zahtjevan, ali takvi alternativni „svjetovi“ su nužni –  nude utočište i kontrast takozvanom „realnom“ svijetu. To je duhovni, autonomni mikrosvijet – ideološki i spiritualno čist. Naša cijela kreativna svrha jeste da reportiramo iz tog paralelnog svijeta.

U vašim tekstovima nema eufemizma i hiperbole. Biografi često površno vaš bend opisuju kao eksperimentalni zbog nemogućnosti podvođenja ni pod jedan poznati muzčki žanr te time širem auditorijumu ne prenose gotovo pa nikakvu informaciju. Posmatrajući definiciju realizma kao književnog žanra koji insistira na opisu života i društva onakvim kakvi jesu uključujući i banalne likove i događaje svakodnevnice postavio bih vam pitanje, da li [machina] pripada realizmu kao umjetničkom pravcu?

Eufemizam i hiperbola, ako se i pojave, uvijek imaju istu funkciju – satiričnu. Humor je moćno oružje, kako za uočavanje, tako i za suočavanje sa stvarima koje po svojoj prirodi nisu nimalo humoristične. Što se tiče žanrovskih etiketa, svjesno ih odbijamo. Gledamo ih kao misaonu igru, mimikriju – infiltraciju u razne žanrove s ciljem da na kraju zvuče organski i autentično. Ni sami ne znamo kojem pravcu pripadamo. Ne držimo se klasičnih muzičkih i lirskih koordinata – i o tome ne vodimo mnogo brige.

Pjesme kojima ste pisci i kompozitori, majka i otac, preslikavaju i opjevavaju sukob uzvišenog i dekadentnog. Smatrate li da bi umjetnost trebala biti u potpunosti oslobođena moralnih sudova i da bi tek kao takva mogla da reflektuje kompleksnost univerzuma?

Slažemo se do određene mjere, jer se pjesme koje pišemo bave našim ličnim viđenjem i uzvišenog i dekadentnog. Na kraju krajeva, te definicije su fluidne – geografski, istorijski, društveno. Umjetnost, kao subjektivna forma izražavanja, nikada ne može biti potpuno neutralna, niti može u potpunosti reflektovati „kompleksnost univerzuma“. Ona već u sebi nosi i uzvišeno i dekadentno. Sam pokušaj da se reflektuje ta kompleksnost je, u osnovi, nemoguća misija.

„Ovdje drvo sklada ne može da rodi, sve dok njeguje ga ruka haosa“ stih je pjesme Matria, sa vašeg istoimenog albuma koji precizno opisuje sliku stanja današnjeg društva. Da li ćemo biti sposobni da se suočimo sami sa sobom ili ćemo do beskonačnosti čekati „Pavla“ da seljane vadi iz govana i brani od njih samih?

Jedini način opstanka jeste suočavanje čovjeka sa samim sobom i razvoj svijestii kroz samospoznaju. Zdrav kolektiv (drvo sklada) može proizići samo iz zdravog korijenja – a korijenje je svijest svakog pojedinca. Potreba za duhovnim, političkim i drugim „spasiteljima“ samo je simptom društva koje je posrnulo u evoluciji svijesti – i pojedinca i kolektiva.

Od nastanka benda pa do prve turneje koja se odvijala u prethodnoj godini funkcionisali ste kako jednom prilikom mr Vulgarius reče kao digitalni nomadi, za javnost uglavnom anonimni i bez javnih nastupa. Zbog čega ste sve ove godine bili nevidljivi i šta za vas predstavlja prva oproštajna turneja [machina]?

Još uvijek smo nomadi paralelnog svijeta. Odluka da prvi put nastupimo uživo nakon dvadeset godina bila je jedna od duhovnih vježbi koje smo, po nalogu Štaba, morali savladati. Tranzicija se dogodila kad je trebalo – prirodno, kroz uporan rad, kontrolisane halucinacije, meditativnu antisocijalnost, ali i alternativne discipline poput autoegzorcizma i periodičnih hibernacija.

Da li biste mogli da podijelite sa čitaocima kako ste se osjećali kada ste prvi put kao  [machina] izašli pred publiku? Koji su izazovi bili najveći za vas u toku priprema za nastupe i da li je bilo trenutaka sumnje i straha ili ste osjećali sigurnost po pitanju prve interakcije sa publikom?

Nevjerovatna energija i ljubav. Nakon dvadeset godina analize – sumnje više nije bilo. Najveći izazov bila je tranzicija iz digitalnog u analogno: reanžiranje programiranog u ljudsku, slobodniju formu, a pritom zadržati duh i atmosferu pjesama. Uspjeh te tranzicije dugujemmo izuzetnoj ekipi muzičara i kreativnih ljudi koji su se priključili ovoj avanturi. Straha i sumnje nije bilo – više osjećaj radoznalosti i uzbuđenja, kao pred ekspediciju u nepoznato. Od početka s našom publikom imamo poseban, porodičan odnos.

photo: Jadran Čilić

Kako ste kroz sve ove godine uspjeli da pronađete ravnotežu između prilagođavanja zahtjevima tržišta kroz komercijalizaciju scene i očuvanja sopstvene autentičnosti, vizije i umjetničkog integriteta?

Ravnotežu smo pronašli tako što je nikada nismo ni tražili. [machina] je uvijek bila non-profit kolektiv – i to odmah eliminiše uticaj tržišta na naš kreativni process. Autentičnost i integritet došli su spontano – iz odluke da ne pripadamo nikome i ničemu. Naša jedina vodilja bila je dosljednost sebi. Prvo sebe moramo ubijediti da to što radimo ima smisla – i da je iskreno.

Branko Miljković je pisao: „Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?“. Kakvo je vaše mišljenje o stanju društva na prostoru bivše Jugoslavije danas kada sloboda umije jedino da muca?

Sloboda i te kako zna da pjeva – samo pjeva na drugim frekvencijama, koje je teško čuti u vašarskoj buci na koju je prosječno uho naviklo. Glavni razlog za to je što sloboda nije isplativ biznis-model: on traži trud, energiju i participaciju bez novčane naknade. To je prva teorija. Postoji i druga, ali još nismo dobili fozvolu od Štaba  da o njoj govorimo. A što se tiče društva – ne samo bivše Unije, već globalno – djeluje kao stadijum duhovnog raskola. Pojam „društvo“ podrazumijeva ideju unije, a možda nikad nismo bili dalje od nje. Milioni ljudi i dalje čekaju Pavla da otjera đavla – a zanemarujući moć miliona ujedinjenih ljudi. A svi znamo kako priča o Pavlu završava.

„Nema veće istine od M. Bog još uvijek nije sve stvorio. Tek počinje.“ Kakvi su planovi Velikog M za ovu godinu?

Nakon mentalne tradicije u trodimenzionalni svijet kroz prvu turneju, odlučili smo da objavimo i novi trodimenzionalni album pod nazivom „Folklor“, koji izlazi 23. juna 2025. godine. Otvara ga singl „Metastaze“, u saradnji s Dinom Šaranom, koji praktično izlazi upravo sada. A povodom albuma slijedi i mini-turneja u prvoj polovini avgusta – koja će ako sve bude išlo po planu, biti četvorodimenzionalna, (muzički spot i tekst singla „Metastaze“ se nalaze na kraju intervjua).

Za kraj malo slobodnija i opuštenija pitanja, Žan-Pol Sartr ili Fjodor Mihajlovič Dostojevski?

Mr Vulgarius: Da!
Mr Mahagony: Ne!

Georg Vilhem Fridrih Hegel ili Artur Šopenhauer?

Mr Vulgarius: Moljac!
Mr Mahagony: Hari Krvnik od Ilinčice.

Bluz ili džez?

Mr Vulgarius: Future pop!
Mr Mahagony: Future pop!

Pivo, rakija ili vino?

Mr Vulgarius: Može!
Mr Mahagony: Rakija.

Tool ili Opeth?

Mr Vulgarius: Rakija!
Mr Mahagony: Može.

Zatvori se, prokleta Knjigo
Što te ludi predak pis’o
Navođen muklim motivom
Da obmane ljude mitom
I opravda zločine Pismom
Da je Sveti Otac htio
Vještice da liječimo silom
Lomačom i giljotinom

Nestani, urotna skripto
Vjekove što truješ klicom
I drukčije što žigošeš stigmom
Ne ostavljaj trag i odlazi

Odlazi od mene, neka stanu mrakovi
Odlazi, odlazi od mene, svjetlo je u ljubavi

Prestani pogana pjesmo
Što pjevaš o klanju, krvavom piru
U uhu mom, nije ti mjesto
Za mojim stolom, na mom papiru
Tvoj zov je proklet od svijeta i vijeka
Neznanja, bijesa i mržnje klica
Kad nad dubinama krvavih rijeka
Zapjevaš kako kukavica

Ugasi se u gluhoj samoći
U mraku nekog kazamata
Jer no pasaran, nećeš proći
Ne kucaj nikad na moja vrata

Odlazi od mene, neka stanu mrakovi
Odlazi, odlazi od mene, svjetlo je u ljubavi

Ugasi se, Pokretna Sliko
Da te bogdo nije bilo
Zaludi nas šljemom i čizmom
Patnje punom istorijom
Zapali nas ponosa iskrom
U oganj žudnje za jedinstvom
Do trijumfa volje nad smislom
Da nam vrata neba otvori

Odlazi od mene, neka stanu mrakovi
Odlazi, odlazi od mene, svjetlo je u ljubavi