NADAJTE SE NADI: intervju sa BJESOMAROM

„U konačnici ljubav pobeđuje !“

Zoran Marinković (1966) rođen je u Gornjem Milanovcu, u javnosti je poznat i pod  pseudonimom Bjesomar. Multidisciplinarni je umjetnik na čijem portfoliju, građenom više decenija, dominira “osnivač i frontnmen kultnog benda Bjesovi“. Diplomirao je (1992) na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu na smjeru slikarstvo. Muzej savrmene umjetnosti u Beogradu uvrstio ga je u pedeset najbitnijih srpskih  slikara devedesetih godina. Krajem osamdesetih zajedno sa Goranom Marićem osniva bend čije će ime nakon par promjena biti krunisano naslovom romana Fjodora M. Dostojevskog – “Bjesovi“. Zoranov specifičan vokal i duboko introspektivni tekstovi odigrali su ključnu ulogu u oblikovanju identiteta benda. Bjesovi su do danas imali više pauza i promjena postava, ali je Zoran Marinković ostao stalno i prepoznatljivo lice benda. Bjesovi su do sada objavili šest albuma, U osvit zadnjeg dana (1993), Bjesovi (1994), Sve što vidim i sve što znam (1997), Na živo (2003), Bolje ti (2009) i Svetla svetlosti (2015).

Zorane, koje je tvoje prvo sjećanje na nečiste sile?

Prvi moj susret sa nečistim silama je bio preko lika i dela Stanojke, veštice. Jedva sam je se, nadam se da sam, otarasio. Te, 1990. godine nisam verovao ni u Boga, ni u demone. Preko Stanojke poverovao sam u demone a preko njih u Boga.

Ko je Bjesomar, kakve su njegove unutrašnje borbe i šta je njegova filozofija postojanja?

Ja sam Bjesomar. Moje unutrašnje borbe? Ne znam… Moja filozofija postojanja? Treba postati ogledalo, treba postati jedno sa nevidljivim sobom, ma nemam pojma…

Diplomirao si na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Kako se tokom karijere ta umjetnička disciplina uklapala sa muzikom? Kakav je tvoj odnos danas prema likovnoj umjetnosti?

Ne slikam davno već, ali konstantno bavim se muzikom, kraljicom svih umetnosti.

Kao profesor u školi dolaziš u direktan kontakt sa novim generacijama na kojima svijet ostaje. Kakav duh danas vlada među njima i kolika je njihova zainteresovanost prema umjetnosti?

Mislim da nove generacije ne žele bilo kakav kontakt sa ličnosnom umetnošću i infrastrukturom iza koje ona stoji.

Kako bi uporedio vrijeme u kojem su Bjesovi osnovani sa današnjim vremenima?

Vreme koje je obeležila ličnosna umetnost je trajalo od Renesanse do Korone, otprilike… Ja sam izdanak tog vremena. Danas je potpuno drugačija situacija, iskreno, ne snalazim se baš, ali nisam jedini i šta je tu je…

Bjesovi su od osnivanja pa do danas zapamćeni kao simbol andergraund scene i jedan od najautentičnijih bendova. Na početku politički zabranjeno ime, nastupi u mračnoj atmosferi,  te provokativni performansi bili su prst u oko establišmenta. Kako su muzički kritičari kroz godine rada bili naklonjeni Bjesovima?

Uglavnom, od “korektnih” do “super oduševljenih”, bili su.

„Sretan sam jer sam rođen i živio kad je bilo bolje, kad su Crvene brigade i RAF-ovci krenuli u odlučan boj protiv kapitalizma, u kojem su stradali, uglavnom nevini i naivni.“, stihovi su Damira Avdića. Na samom početku, preteča Bjesova bio je bend koji se zvao Baader-Meinhof, što je u to vrijeme zapravo bilo drugo ime za „Rote Armee Fraktion, RAF“. Šta su za tebe predstavljali tada Andreas Baader i Ulrike Meinhof i kakvo je danas nakon par decenija tvoje viđenje njihovog djelovanja?

MIslim da su potpuno zaslužili svoje ime u istoriji.

Koga ne popravlja grijeh popravlja ispaštanje. Tvoje stvaralaštvo često je obojeno idejom tame kao suštinskog ljudskog stanja. Vjeruješ li da se čovjek rađa sa tamom u sebi?

Čovek se radja, kao što i umire, prazan… možda i ne, ovo je bila samo “atraktivna” ideja…

Umjetnost se često hrani unutrašnjim bolom i kao takva ostavlja posljedice po svog tvorca. Kakve su posljedice višedecenijskog skidanja do gole kože i duše u ime istine i u ime umjetnosti?

Posledice su, neminovne, samo zavisi od toga kakva je uzvratna slika.

Da li umjetnost ikada može biti u potpunosti pod kontrolom umjetnika? Postoji li trenutak u procesu stvaranja kada, dok oblikuješ nešto vlastitim rukama, shvatiš da si zapravo oslobodio snagu koju ne možeš da obuzdaš, da si otvorio vrata u dimenziju u kojoj tvoje stvaranje postaje nešto što izmiče tvojoj volji? Kako umjetnik prepoznaje trenutak u kojem se njegovo djelo oslobađa i postaje nešto više od njegove namjere, nešto što počinje da živi nezavisno, sopstvenim ritmom?

Zaista postoji trenutak kad svoje delo više ne osećaš kao svoje. Setiš se svoje pesme, a ona nije na mestu gde si je ostavio, nema je više.

Krajem 2022. u Novom Sadu prisustvovao sam izlaganju jedinstvenog umjetničkog performansa proizvedenog tvojim skenerom. U pamćenju su mi ostali urezani portreti sa ljudima i uglavnom mrtvim insektima i životinjama. Šta je u toj seriji radova bila nit inspiracije i kako su oni zapravo nastali?

Preko ljudkih skenova hteo sam da pronadjem druge u sebi i sebe u drugima. Preko mrtvih životinja hteo sam da popričam sa smrću. Moje interesovanje za kompjuterski grafički skener, krenulo je od trenutka kad sam video kako snima. Kako je svetlo pristizalo, osvetljena situacija se menjala i tako su nastali “hit” skenovi “666”, “Penzija i ja”, “Tupko”, “Četiri godišnja doba”…

Da li se ponekad osjećaš zaglavljeno u pogrešnom vremenu i sistemu među „lutkama od krvi bez trunke ideje“? Imamo li vremena da sjedimo mirno i da ideje nastaju u tišini?

Ne osećam se zaglavljeno, nego okrnjeno, ponekad dobro, to stanje je hronično.  

Iza nas su praznik rada i i svjetski danu slobode medija i svjedoci smo neopisivog pritiska i represije kojima su izloženi i radnici i mediji, ali prije svega studentska gerila koja mjesecima ujedinjena sija sjajem slobode. Kakvo je tvoje mišljenje o cjelokupnoj situaciji i da li će kako je Dostojevski govorio pobijediti smirena ljubav?

U konačnici ljubav pobedjuje!

Prije nekoliko godina najavio si izdavanje novog albuma Bjesova te čak otkrio koja slika će biti naslovna na albumu. Šta se dogododilo u međuvremenu, kada bi publika mogla da očekuje nešto novo?

Nadajte se nadi!

Sada malo opuštenija i slobodnija pitanja, koje književno djelo ti je omiljeno i koliki je uticaj na tvoj cjelokupan rad imala književnost?

Rokenrol je spoj muzike i poezije. Ime su dobili po naslovu književnog dela. Bjesovi Fjodora Mihailoviča Dostojevskog.

Kako je Big space licker postao zaštitni znak Bjesova i tvoga ramena?

BSL nas opominje na svoje sveprisustvo i na moju želju da kanališem zlo u sebi.

Za koje svoje djelo bi rekao da ima najviše autobiografskog u sebi?

Izuzev pesama sa prvog albuma Bjesova, svaka je u širem smislu autobiografska!