Otkrivena bista Branimira Štulića u Zagrebu, a tim povom oglasio se i on

U petak je u Tematskom parku rock and rolla svečano otkrivena bista Branimira Štulića, rad akademskog kipara Borisa Leinera, ujedno i nakadašnjeg Štulićevog kolege i bubnjara grupe Azra.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Highwaystar (@highwaystar_magazine)

Štulić je dao komentar za Ravno do dna o celom događaju.

– Nisam ljubitelj titića-kipića, ali Kanibalu je to dobro došlo za reklamu njegovog novog uratka, a i za najavu svoje biste, to jest skulpture. I konju priliči što slavi junačkoj doliči. Tako i na ovom primjeru vidimo da seciraju mene, a misle na sebe – izjavio je ovim povodom Branimir Štulić.

Boris Leiner je od ranije autor i skulptura Džona Lenona i Džimija Hendriksa u istom Tematskom parku, a crvena bista Branimira Štulića njegovo je novo delo, ujedno i jedino u Tematskom parku rock and rolla koje je dodatno zaštićeno prozirnim kućištem od pleksiglasa.

Na portalu Ravnododna se spominje i konstrukcija “kontroverznog odnosa”, na šta je Branimir Štulić odlučio da pošalje pojašnjenje o odnosima u Azri.

Otkrivena bista Branimira Štulića u Zagrebu, naravno da se javio Džoni: Kanibali seciraju mene, a misle na sebe…
“Naime, tu ništa od kontroverze nema. Doslovno sam ga napravio (Borisa Leinera, op. a.), nabavljao mu bubnjeve sve do sredine ’81., redovno ga plaćao, tražio mu smještaje, i postavljao mu sve ono što treba odbubnjati. Kad sam s tim prestao, postao je ono što i je, mrtva riba”, tvrdi Branimir Štulić.

U nastavku navodi:

“Moja muzika je bila 100% moja. A to vrijedi i za Hrnjaka. Svi basevi su moji. Hrnjak je jedino odsvirao fidbek na početku ‘Jablana’ na prvoj ploči (i to je uredno navedeno na poleđini). Za njega isto važi k’o i za Leinera (sem smještaja), doduše, imao je dobre bas gitare, ali bez pojačala, pa se vježbalo (ukupno tri mjeseca, dvaput tjedno po dva sata) na mojem pojačalu. Oni su samo dolazili na gotovo – kao stare frajle. Tek puno kasnije su prokljuvili što je sve to. Mimo toga ja sam cijeli posao plaćao. Oni bukvalno nemaju veze s ničim, sem ponekog slikanja. Kao onaj iz filharmonije (u kojoj su sve sami pročelnici na svojim odjelima) koji je tek po odlasku u penziju stavio ploču simfonije, koju je izvodio čitavog života, da bi čuo što se tu zapravo zbiva, jer nju je znao samo po četrdeset petom minutu, kad je triput udario po timpanima”.