ZLO IMA VANREDNU SPOSOBNOST MIMIKRIJE

„Zavladala je diktatura prosjeka, a on je sve niži i niži koliko se donji slojevi čovječanstva umnogostručuju“.

Pjesnik, pisac i kolumnista Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. godine. Njegovi dnevnički zapisi, eseji, politički i sportski komentari objavljivani su na portalima i časopisima širom regiona. Autor je šesnaest zbirki pjesama među kojima su Zbogom fašisti (2009), Varanje smrti (2014), Crni molitvenik (2015), Regata papirnih brodova (2017), Trideset deveti maj (2019). Objavio je  romane Nemoj me buditi (2019) i Knjiga za Maju (2023), biografiju Ivica Osim – Utakmice života, zbirku eseja Pisma s juga i dramu Noć sa Aleksom. Prevođen je na italijanski, poljski, njemački, slovački i engleski. Jedan je od najpopularnijih i najuspješnijih pjesnika današnjice na prostorima bivše Jugoslavije.

Marko, koje je tvoje najranije sjećanje na knjigu?

Kuće u kojima sam odrastao bile su pune knjiga. Dijete uvijek poseže za onim što ga okružuje pa sam tako i ja posezao za knjigama koje su mi bile nadohvat ruke.

Koja je tvoja omiljena pjesma koju često recituješ na večerima poezije, u kafanama, u mislima?

Iskreno, pojma nemam, puno toga ovisi o trenutačnom raspoloženju, mom i publike, nekad se energije poklope, nekada ne.

Da se primijetiti da te u javnosti često prati reputacija posljednjeg jugoslovenskog pjesnika. Kakvo je tvoje mišljenje o tome i kako je Marko Tomaš postao pjesnik?

Stalo ponavljam da mi to pjesnik zvuči nekako pretenciozno pogotovo ukoliko se veže za mamlaza poput mene. No, vjerujem da sam u knjigama pronašao nešto nekonvencionalno, nešto buntovničko, izvjestan prijezir spram tzv. javnog morala, nešto nalik rock and rollu koji me najviše i odredio. Vjerojatno sam tako završio tu gdje jesam. A to što me se poistovjećuje s određenom političkom idejom, konceptom nije moja stvar, puno toga u mojoj biografiji nisam sam odredio, stvari su, naprosto, u datom povijesnom trenutku bile tako posložene. Svakako, nemam ništa protiv toga.

Kakve su po tvome mišljenju bile književna i novinarska scena bivše Jugoslavije u odnosu na ovo što danas imamo?

Kao i svugdje u svijetu sve je to bilo puno ozbiljnije u smislu društvenog utjecaja.

Kada se na našim prostorima dogodio antikulturološki bum i kako je na duže staze pustio toliko dubok korijen, kroz književnu, muzičku i filmsku scenu koja je bila na zavidnom nivou, da je danas jedan od osnovnih moderatora sistema i stvarnosti pred nama?

A jasno je da se to dogodilo raspadom starog sustava i s ratovima iz 90 – ih godina prošlog stoljeća. Ali mislim da se to nije dogodilo samo kod nas, s novim tehnologijama, koje u najvećoj mjeri nisu podložne kontroli, nekakvom filtru, po svijetu se prosulo sve i svašta. Teško da možemo više govoriti o javnom ukusu ili neukusu, zavladala je diktatura prosjeka a on je sve niži i niži koliko se donji slojevi čovječanstva umnogostručuju. Svakako, kako je to primijetio Meša Selimović, nakon svakog rata nijedna zajednica ne počinje iz točke razvoja u kojoj je rat počeo već se vraća barem pola stoljeća iza te točke i počinje otuda.

Kako je jugoslovensko društvo posmatralo pad Berlinskog zida i da li je led ugasio plamen ne dotakavši žar?

A, otkud znam, puno toga u povijesti bi se moglo svesti na ono – ideja odlična, izvedba grozna. Mogu primijetiti jedino da smo iz crno bijelog umjesto u šarenom završili u sivom svijetu.

Smatraš li da naši balkanski “narodi” imaju iskonsku potrebu za podjelom na što sitnije podgrupe, na lijeve, na desne, na gornje i donje, plave i crvene. Da li se pojedincu činu najjednostavniji pronalazak svrhe sopstvenosti time što će inercijski reći “ja sam njihov”?

Ma koji narod, narod je konstrukcija, uvrjeda za čovjeka na neki način, poovčivanje jedinki, rekao bih. Narod ne postoji. Postoje ljudi koji mogu postati društvo ukoliko usvoje izvjestan broj zajedničkih vrijednosti i propisa. Ali i borba za društvo je otišla k vragu, ne samo kod nas, već diljem svijeta, pogotovu onog nazovi razvijenog.

Kompletna situacija, povlačeći paralelu sa prethodnim pitanjem, dobija na ozbiljnosti kada se to stanje krize identiteta pojedinca poveže sa politikama koje se vode na ovim prostorima. Da li zbog toga imamo državu u kojoj je život u većoj mjeri bio udobniji i izvjesniji nakon pet godina od završetka rata nego nakon trideset?

Ako stvari postaviš tako ja te vraćam na ono što je Selimović primijetio. Tih prvotnih pet godina nakon šoka gajimo još uvijek izvjesne iluzije da ćemo prosto nastaviti gdje smo stali a vremenom postajemo svjesniji da smo vraćeni desetljećima unatrag.

Posmatrajući nedavne i nemile događaje izazvane prirodnom nepogodom u Hercegovini zapazismo nezavisno od “narodne i vjerske” pripadnosti jedinstvo i solidarnost. Zašto su naši narodi i narodnosti ujedinjeni i vezani samo u nesreći, šta nas mirne i trezvene sprјečava u tome?

Ako ću banalizirati reći ću da nas u tome sprječava kapitalizam. Uostalom, svi ljudi na planetu imaju tu, blago rečeno, morbidnu crtu da ih nesreća i smrt gotovo erotski privlače. U smrti smo isti, valjda otuda takve reakcije. U životu bismo trebali biti jednaki ali smo i tu navrli u istost. Dakle, u svođenje na nulu a štogod pomnožimo s nulom dobijemo nulu, ništicu, duplo golo, ništa.

Zašto je danas jednostavnije napuniti tri hale za potrebe političkih mitinga nego jedno osrednje  pozorište na premijeri neke predstave?

I politika je, zapravo, teatar, umjetnost zavođenja masa. Ali dok teatar teži dekonstruiranju određenih stvari, ogoljuje ih i razotkriva politika dodaje nove maske stvarnosti, uzbuđuje nas jer je puna obećanja, šareni dućan iluzija.

Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne, govorio je Umberto Eco. Da li možemo planirati budućnost dok nam je fokus misli zarobljen u nekom od gulaga prethodnog vijeka?

Budućnost je nestala kao koncept, ona je već tu u obliku vječnog sada.

Kada ćemo biti spremni da kolektivno kažemo zbogom fašisti i zašto to do sada nismo uradili?

Zlo ima vanrednu sposobnost mimikrije. Učahuri se i čeka pogodan trenutak da se izlegne i razleti.

Kako izgleda tvoja borba sa “čaršijskim banalizatorima” koji bjesomučno u svakom segmentu traže poentu nula i jedinica u potpunosti se odmičući od suštine?

Bježanje od suštine je bijeg u apstrakciju koncepta. Iskreno, oduvijek sam volio stvarati nelagodu pa i nervirati ljude, nekad je to više, nekad manje zabavno. Svakako mi ide na jetra to što je takozvanoj eliti politička korektnost vrhunac svih humanističkih vrijednosti pa tako zaslijepljeni ne vide koliko je to sve dehumanizirajuće.

Smatraš li da ljudi često “foliraju” razumijevanje književnosti, sekundardno projektujući u sebi iz potrebe vlastitog egoizma veći intelektualni status? Prisustvovao sam tvome privremenom napuštanju promocije “Knjige za Maju” zbog sličnih pobuda pojedinaca koji su te opkoljavali.

Bio je to moj pijani kapric, u datom trenutku nisam se osjećao ugodno pa sam išao svima stvoriti nelagodu, izrazito svjesno što bismo mogli nazvati i bezobrazlukom. Svakako, nisam imao namjeru nikoga osobno povrijediti. Prosto sam zaigrao igru u kojoj svatko svakoga ide svoditi na svoju mjeru uvjeren da ga time zapravo uzvisuje.

Kakvo je tvoje mišljenje o časopisima poput “Feral Tribune-a” i da li se u današnjim medijskim glasilima osjeti nedostatak kritike i satire?

„Feral“ je bolji dio naše povijesti, time i nas samih, oblik gerilskog otpora gluposti koja porađa zlo na svakom koraku. Danas nemaš ni s kim ni protiv koga, sve se obezličilo.

“Nikada mi neće biti jasno zašto su ljudi koji voze džipove uvijek ljuti” citat je slučajno pročitan na nekoj od društvenih mreža. Zbog čega čovjek danas lako postaje glumac, a još lakše žrtva vlastitog ideala i kompleksa.

A zbog iluzije da je bitnije imati nego biti, uvjerenosti da je posjedovanje izvjesnih stvari odraz našeg karaktera a ne izostanka bilo kakve osobnosti.

Kakvo je tvoje mišljenje po pitanju ovogodišnjih dešavanja oko spomenika Brus Liju u Mostaru? Šta je taj spomenik značio za Mostar?

A spomenik je dobra fora, rekao bih, ruganje svemu što se događa oko nas. Što se tiče toga kako je spomenik dobio noge, odnosno ostao bez istih meni je odmah bilo jasno da se radi o nekoj pijanoj ili drogiranoj ujdurmi što se, na koncu, pokazalo istinom.

Da li si čuo da se Oasis ponovo okupljaju nakon pauze od petnaest godina?

Isključio sam se s mreža ali ne znam što bih mislio o ponovnom okupljanju te skupine divno iritantnih klipana. Sve je stvar toga koliko su još uvijek sposobni gurati srednji prst u oko javnosti a koliko iza toga ima potrebe da se ponovno naplati minuli rad.

Život u fašizmu

Muka mi je
od tuđe dobrote.
Njihova me plemenitost
vrijeđa.
Oni sve vide onako kako jeste.
U svijetu njihove ispravnosti
za mene nema mjesta.
Bolestan sam od njihove stvarnosti.
Diktatura njihove dobrote
pogubna je
za ljubavnike
i magiju.
Za njih u svemu
izvan njihovih propisa
leži sjeme zločina.
Nitko se nikome
ne smije istinski približiti.
O, ti neživi,
oni ne mogu izmaštati
Tebe ili Boga
ili vjerovati u bajku.