
Kako je propao rokenrol
DO IZVORA DVA PUTIĆA
Dva putića koja vode do izvora rokenrola poprimili su već i sami boju kože onih koji su tim putićima prvobitno hodili.
Piše : Božidar Milovac
Izvor rokenrola je u svim žanrovima pre njega, izvor rokenrola je u prostoj potrebi za preuzimanjem najboljeg iz svega što se do tada čulo, za stvaranjem najboljeg. Podjednako važan i kao umetnički performans koliko i kao borba za jednakost.
Do izvora su vodila dva putića, čak su i nekad, kada je to bilo neophodno, bili imenovani nekim čudnim rečima – rokabili i du-uap.
Do izvora su vodila dva putića – popločani su kontroverzama, psihoaktivnim supstancama, alkoholom i kojekakvim lepim i lošim odlukama koje moraju biti tu za njegov nastanak.
Do izvora su vodila dva putića koji su se nekad zvali Elvis Prisli i Badi Holi (već je prošlo više od 64 godine od dana kada je muzika umrla, baš je dugo držimo na veštačkom disanju).
Do izvora su vodila dva putića sa milionima koji su njima hodili – svi oni koji su plesali tvist u svojim podrumima, na školskim plesovima i na svim žurkama, u njima je baš mnogo rokenrola.
Najvažnija odlika ova dva putića je da baš svi na njima mrze narodnjake!
NIJE SVE U LJUBAVI, IMA NEŠTO I U LOVI
Nažalost, ispostavilo se da zbilja jeste tako. U našem omnibusu, ako već želimo i dalje da pratimo original, nije nikakva plavuša bila ta koja donosi kraj, ako već želimo seksistički tražiti ženskog krivca za smrt, (rokenrola ovde, ne momačkog života, mada to je poprilično slično) to ovde mora biti Joko Ono.
U našem propadanju rokenrola, i lova je donela sve nelagode koje su se mogle očekivati. Ako delimo ova poglavlja po decenijama koje prate, možemo sasvim skladno reći da su svi bendovi iz ovog srednjeg perioda (i zasigurno zlatnog doba roka – ovde već i postaje rok pre nego rokenrol) prerano ,,otišli u penziju”. Prerano su penzionisani jer je mnogo više u lovi nego što se moglo pretpostaviti.
Čak i sa studijskim periodom, Bitlsi su postojali nešto više od deset godina. Zeppelin tek dve godine više, Princ i Revolucija sedam godina, Hendriks i njegov bend još kraće u originalnom sastavu i svi ovi bendovi su imali probleme neke sorte uzrokovane lovom (a katkad je i ljubav bila uzrok).
Kod nas su ista ta mesta zauzimali neki bendovi malo drugačijeg roka, što već sluti na sledeću fazu ali to je jer smo mi na ovim prostorima nekako čudno prihvatali sve, pa smo uvek ili znatno kasnili ili znatno prednjačili, kod nas su Idoli izbacili, ako računamo baš sve, četiri albuma, Azra je izbacila veliki broj albuma pa se možda zato i da zaboraviti da su postojali manje od petnaest godina, Haustor još kraće, kod nas je lova najčešće nekako bila važan ali ipak propratni faktor.
Interesantno je da brojni teoretičari tvrde da je rok počeo da gubi na snazi tik pre početka ovog doba. Iako to gotovo sigurno nije tačno ako razmišljamo u odnosu na kvalitet muzike, teoretičari su verovatno u pravu ako se uzme u obzir opšta oduševljenost žanrom. Iako je sama brojka ljudi koji žive životnim stilom rokenrola, i ceo taj fenomen postao znatno globalniji, sam procenat ljudi koji cene ovu muziku te potom i zajedničko javno mnjenje upućeno muzičarima znatno se pogoršalo u ovom periodu.
Baš kao i u filmu, nakon brojnih svađa, i mnogo gore – odlazaka, rokenrol na kraju popušta i upušta se u tu strašnu i ozbiljnu vezu, i odriče se svega onoga što ga je do tada obeležavalo.
NE ŠALJI MI PISMO
Rokenrol danas možda i ne zaslužuje nikakvo pismo. Umro je, spojio se sa žanrovima mnogo manje vrednim od njega i odlučio da mora da postane pop da bi preživeo (kao da ne vidi da je onaj stari dobri on i dalje najvoljeniji). To je zapravo laž, nije skroz umro, to je još tužnije. On danas živi na marginama, preživljama od po koje Grete Van Fleet i njima sličnih, kao na veštačkom disanju i na podsećanju na dane stare slave, kao oni tužni starci koji kroz svoje priče uveravaju i sebe da su nekad ipak bili važni.
I prateći omnibus, ono što u taj njegov marginalizovani i obični život unosi pometnju je njegovo spominjanje, te liste važnih rok bendova današnjice u kojima nema ni traga roku, tada kao da malo pobesni i tada gomila besnih ljudi s gitarama u ruci brani njegovu čast ali to brzo prođe i potom opet životari. Možda je rokenrol konačno propao one godine kada je film izašao. To se čini kao sasvim dobro vreme za umreti, film je ipak pratila decenija umiranja, možda bolje da je otišao pre toga.
Ako zbilja jeste otišao, neka mu je slava i hvala, kada god se desi još po koji njegov trzaj, neka bude siguran da ću uvek biti vrlo blizu da zaplačem od sreće ali neka ga, neka odmara. Bilo je nekako zgodno kraj prilagoditi pa tu upakovati jedno sasvim lično ljubavno pismo njemu, hvala ti puno.