REŽIM NAS NE PODNOSI I TARGETIRA NAS NEPREKIDNO – intervju VIDOJKOVIĆ i KULAČIN

„Režimski novinari nisu novinari, nego propagandno krilo mafije i njihova odgovornost za nasilje i haos na ulicama je ogromna!“

Kada smo započeli ovaj niz  intervjua, ideja je bila jednostavna; voditi iskrene razgovore sa ljudima koji imaju šta da kažu – bez kalkulacije, bez uljepšavanja, bez cenzure i bez obaveze da se svi složimo. Deset razgvora kasnije, pravac i ideja se nisu promijenili. Dubina jeste. Zato se za jedanaesti broj nismo dvoumili dugo. Vraćamo se na početak, ali ne da bismo se ponavljali.

Marko Vidojković bio je jedan od prvih sagovornika. Razgovor sa njim koji je izašao u magazinu je i dalje jedan od najčitanijih i najdjeljenijih. I ne bez razloga – Marko govori ono što mnogi misle, ali rijetko ko izgovori.

Ovoga puta razgovor širimo. Pored Marka, pridružuje se i njegov saborac iz emisije “Dobar, loš, zao” – Nenad Kulačin. Zajedno, njih dvojica predstavljaju rijedak tandem u današnjem medijskom koloritu; neukrotivi, duhoviti, politički oštri, a pritom ljudski razumljivi.

Zajedno smo razgovarali o svemu što je prethodilo i što nas ubuduće očekuje – o javnom govoru, o strahu, o satiri, o istini i o tome šta danas znači biti svoj.

Šta je po vama definicija slobodnog novinara u Srbiji i u čemu se ogleda sloboda medija danas?

Marko: Novinar je slobodan ako bez ikakvog straha i autocenzure može da se bavi svojim poslom. U tom smislu, u Srbiji danas nema ni slobodnih medija, ni slobodnih novinara.

Nenad: Mogućnost da bez ikakvih zadrški, pritiska, cenzure i autocenzure izveštavamo, pišemo, intervjuišemo, vodimo duele, komentarišemo o svemu što je bitno za društvo.

Autori ste i voditelji emisije „Dobar, loš, zao“ koja nakon par godina od osnivanja broji više stotina epizoda. Ono što sve ove godine  DLZ čini prepoznatljivim jesu sarkazam, satira, ali u prvom redu beskompromisna i kontinualna borba sa sistemom. Kakve su reakcije društva danas na DLZ i šta znači imati emisiju kao što je DLZ?

Marko: Gledaoci prepoznaju DLZ kao jednu od retkih medijskih oaza gde se Vučić sme nazvati Žvalegarom. Baš zato, režim nas ne podnosi i targetira nas neprekidno. Imati ovakvu emisiju istovremeno je blagoslov i prokletstvo.

Nenad: Raditi DLZ znači imati slobodu u izražavanju, hrabrost izneti stav i biti spreman da se suočiš i sa onim temama koje drugi preskaču.

Čije gostovanje vam je predstavljalo najveći profesionalni izazov i da li je bilo situacija u kojima ste nakon emitovanja zažalili zbog izbora gosta u emisiji, ako jeste da li biste mogli da ispričate nešto više o tome?

Marko: Definitivno Šapić, koji se u to vreme prodavao za opozicionog političara. Ne samo da je ispao politički bedni, nego i ljudski jer nas je čak tri puta tužio zbog naših šala na njegov račun. Što se izazova tiče, bilo je dosta napornih gostiju, na desetine.

Nenad: Jedina epizoda zbog koje sam se ja osećao bezveze bila je ona sa Šapićem. Nisam mogao da verujem kakav je to ljigav lik. Najveći izazov za mene je bio razgovor sa najpoznatiji jugoslovenskim TV novinarom Goranom Milićem. Gosti poput onog Bulatovića, Šutanovca i ostalih preletača više govore o njima nego o našim propustima.

Povrede na radu su oštećenja uzročno povezana sa obavljanjem poslova odnosno radnih zadataka. U velikom procentu rezultat su nepažnje i nasavjesnog obavljanja radnih zadataka, što u tvome primjeru Mare nije bio slučaj. Povrede na radu ti si dobio obavljajući svoj posao savjesno i odgovorno. Kakve ožiljke danas nosiš od tih povreda?

Psihičke, pre svega. Stradali su članovi moje porodice, stradala je moja supruga, naterani smo da živimo u inostranstvu i pijemo antidepresive. Ipak, mirno spavam.

„Ako želiš znati ko tobom vlada, samo pogledaj koga ne smiješ kritikovati.“, riječi su francuskog filozofa Voltairea. Malo ko u regionu može parirati Marku po broju upućenih prijetnji i uvreda, do te mjere da je objedinio u knjigu „Povrede na radu“ tekstove zbog kojih je progonjen. Čovjek se i nekako individualno izbori sa takvim stvarima međutim tebi su Nenade nedavno upućene prijetnje koje je dobila tvoja ćerka. Kako izaći na kraj sa time?

Moram da te ispravim, ali mrtva je trka između Marka i mene kada su pretnje u pitanju. To su naše crvene linije koje ne prelazimo. Ne pretimo nikome, ali kada neko nama preti, onda prijavljujemo. Živim pod alarmom i video nadzorom i ne verujem da je to baš normalno. Najgore je bilo kada sam ukapirao da moji najbliži mogu da imaju probleme zbog onog što ja radim.

Kako iz perspektive novinara posmatrate sva ova katastrofalna dešavanja kojima su studenti bili izloženi proteklih mjeseci u Srbiji? Koliku odgovornost u svemu tome snose i sami novinari?

Marko: Režimski novinari nisu novinari, nego propagandno krilo mafije i njihova odgovornost za nasilje i haos na ulicama je ogromna.

Nenad: Profesionalni novinari ne snose nikakvu odgovornost, jer oni rade svoj posao. Oni koji ubeđuju sebe i svet oko sebe da su novinari, a rade isključivo propagandu i kada saopštavaju vremensku prognozu, sastavni su deo zločinačkog poduhvata iza kojeg stoji Aleksandar Vučić.

Zašto se i dan danas narodu svakodnevno nameće osjećaj ratnog stanja, postojanja u ambijentu ugroženosti i neizvijesnosti? Šta je uzrok tome i kakve posljedice je moguće predvidjeti?

Marko: Zato što se mafija i takozvana duboka država koja upravlja ne samo Srbijom već i regionom hrani nacionalizmom. Bez sukoba ne bi bilo ni njih.

Nenad: Uzrok je taj što su na vlasti ljudi koji nisu ostvarili svoje zlo na kojem su radili devedesetih godina. Zato sada nastavljamo da živimo njihove nezavršene sukobe.

Nenade, čini li ti se da  balkanski narodi u genetskom kodu imaju ljubav prema diktatorima? Oportunizam ili mentalitetski problem?

Takav nam je DNK zapis, a i lakše je klimati glavom nego je držati visoko i slobodno.

Radomir Konstantinović je govorio da je u svijetu palanke važnije dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Mare, kako se pseudo patriotizam, šovinizam, bahatost i loše ponašanje pretvaraju u tekovine tradicije i folklora? Duh palanke luta gradom?

Kao narod smo zahvatili više nego što možemo da podnesemo. Poneti velikim nacionalnim idejama devetnaestog veka, imali smo i mi svoju. Nismo bili u stanju da se nosimo sa jačima od sebe, ali ni sa ništarijama u sopstvenim redovima.

Umjesto hoda putem pronalaska i uklanjanja anomalije na tijelu društva, usmjerenja fokusa odlaze na one koji iznose ogledala pred lice društva i oni su okarakterisani kao jedini problem u tome društvu. Za posljedicu danas imamo jako veliki otpor promjenama. Nenade, zašto društvo kao kolektiv ne želi da stane ispred ogledala kada je to najbrži način za uočavanje i zatim uklanjanje anomalija?

Zato što je to najteže uraditi. Priznati sopstvene greške, zablude i traume. Uzrok svega toga je taj što su na vlasti ljudi koji nisu ostvarili svoje zlo na kojem su radili devedesetih godina. Zato sada nastavljamo da živimo njihove nezavršene sukobe.

Mare, u prethodnom intervjuu rekao si mi da se ne može očekivati od klinaca da smisle rješenje za problem koji su napravile neke prethodne generacije. Međutim od tada do danas klinci i studenti počeli su da smišljaju rješenje. Kakvo je tvoje mišljenje o tome danas?

Poznat sam po tome što odmah priznam kada pogrešim. Mislio sam, poučen iskustvom, da je ova generacija mladih nalik prethodnim, ali nije. Ovo je generacija koja nudi rešenja i ona će srušiti tiranina.

Da li je društvo danas otvorenih pogleda i relativno liberalno samo kada se radi o bezopasnim stvarima?

Marko: Nije. Mi smo zatucano društvo, homofobno, ksenofobno, sa izraženim femicidom. Dvehiljaditih nije tako bilo.

Nenad: Ne bih rekao. Pre je otvoreno u onom smislu koji ljudima na vlasti odgovara. Oni će učiniti sve protiv, npr. LGBT populacije, ali će zato predati najodgovornije funkcije u državi Ani Brnabić zato što njima to odgovara.

Svjedoci smo nedavnih skandala po pitanju raspodjele budžetskih sredstava namijenjenih kulturnim događajima. Šta to Nenade govori o položaju kulture u današnjem sistemu vrijednosti i smatraš li da je to rezultat straha vlasti od slobodne misle pa je bolje spriječiti nego liječiti?

Vlast u Srbiji se plaši kulture više nego obnove oružanih sukoba u regionu i ne samo to, ona pati zato što nema podršku kulture i zbog toga je doživljava kao arhineprijatelja.

Nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu, Savski most, Hotel Jugoslavija, zgrade Generalštaba, epidemija padova plafona. Mare, nedavno si objavljujući jednu od kolumni u naslovnom dijelu čestitao građanima na tunelu iz koga možda nema izlaska. Kada je dosta?

Odavno je dosta, ovo je postmortem situacija, u kojoj će eventualno tek neke naredne generacije moći da isprave ono što je uništeno.

Izvještavanje o otvaranju njemačkih firmi i kineskih puteva se u ko zna kojem obraćanju postavlja ispred svega što se trenutno dešava u državi čime se pokušava banalizovati kompletno stanje u društvu namećući narodu neku imaginarnu zamisao da problem ne postoji ako se o njemu ne razmišlja. Izgleda li Nenade kao da je u Srbiji danas od svega najbolje organizovana laž?

Srbija je pre svega jedna potpuno disfunkcionalna država bez institucija i mogućnosti da se živi pravda i sloboda. Zato izgleda anomalično i zahvaljujući divljačkoj marketinškoj okupaciji potpuno lažno i nestvarno.

Čini li vam se da “vođa” policijske snage i aveti Pionirskog parka koristi za upijanje bijesa i kao živi zid između tiranije i pobune.

Marko: Postavio je paravojne formacije u dvorište predsedništva, jer ga je strah i od sopstvene senke.

Nenad: Vučić Pionirski park koristi za svoju zaštitu, jer je kukavica i plaši se sopstvenog naroda. Taj Ćacilend ima samo tu svrhu.

„Tek što sam propupao
dobio sam poziv
za jugoslovenskujeboimnarodmaterupičkuarmiju
petnaest uzaludnih mjeseci
uzaludnih kao kredit u Švicarskim francima“
Govorio je Damir Avdić u jednoj od svojih pjesama. Od kako traju protesti u medijima je primijećeno da je „vođa“ u nekoliko navrata omladini obećavao ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka. Pretpostavljam da ste u svojim vremenima odslužili  vojne rokove pa bih vas pitao na osnovu toga; šta je u tome od krucijalnog značaja da bi nosilo prefiks „obavezno“ i čime nas to „vođa“ u trenucima sopstvene slabosti plaši?

Marko: Kao neko ko je najpre izbegavao vojsku, pa trajno oslobođen vojske jer je poludeo u devedesetim, ja sam za potpunu demilitarizaciju Srbije.

Nenad: Apsolutno sam, kao neko ko je proveo krajnje nepotrebnih dvanaest meseci u JNA protiv obaveznog služenja vojnog roka.

Konačna smjena aktuelne vlasti – šta vam prvo pada na pamet kada zamislite tu sliku i koji bi vaš prvi potez bio kada biste saznali da je  toj političko epohi došao kraj?

Marko: Vratio bih se u zemlju.

Nenad: Osveta; lustracija i promena sistema.

Koja bi poruku biste sada poslali studentima?

Marko: Ne slušajte nas, slušajte samo sebe, vi ste sadašnjost i budućnost.

Nenad: Da izdrže pre svega i da nastave.

Za kraj bih želio da vam se zahvalim što ste bili sagovornici u ovome intervjuu.