Rokenrol je samo poezija koja se vrišti

Toliko često samo čekam da stvaran svet oko mene i stvaran svet u meni samo prođu.

Nije to nekakvo smešno citiranje koje tako zaludno koristim da tekst ima dobar početak. Mislim pomalo i jeste ali zbilja je tako, samo sam čekao da počnu da je sviraju sinoć, da bih zastao na sekund i rekao hej, okej je, nekad stvaran svet ne treba da prođe, oni trenuci što traju večno su nekad sasvim u redu.

Prvi i poslednji put ću ovo reći za neki bend koji stvarno volim – baš mi je drago što nikad nisam slušao EKV uživo. Jer meni je EKV danas više poezija nego muzika. Poput najdražeg mi Miljkovića, tako čitam i Milanove tekstove, ne treba mi njihova sjajna muzika da bi mi značilo, ali ipak, shvatih da marim jer sam sinoć toliko želeo da čujem muziku za te neke tekstove koje katkad ponavljam sebi u bradu da i dok pišem ovo ponavljam sebi iznova da sam bio tu, da sam čuo i da sam šaputao sebi u bradu naglas, kad god sam poželeo i šta god sam poželeo (osim Istine mašine).

Foto: Božidar Milovac

Nasuprot svim novinarskim pravilima, tek ovde ću objasniti da je u pitanju bio EKV tribjut bend Deca iz vode sa sve Žikom Todorovićem kao specijalnim gostom koji su nastupali u novosadskoj Fabrici. Bilo bi zaludno trošiti mnogo reči na njih, za tribjut bendove uglavnom važi prosto pravilo, ako su popularni to većma znači da su i dobri i stvarno i jesu i bili, muzički im se malo šta može zameriti. Ipak, na nekom svom ličnom nivou moram reći da se zbilja nadam da sviraju i nešto svoje, to bi me mnogo obradovalo. A ono što bendu najviše fali je ime, status, pojava. Žika je izašao na binu i bio je, pa, on je svakako ogromna zvezda ali sinoć je bio baraba, rokenrol zvezda i bio je jedina rokenrol zvezda na bini. To je velika stvar, biti zvezda i ne znam da li ijedan tribjut bend ikad može biti zvezda na taj način, Žika je autentičan. Žika je nakon par pesama pitao šta sviramo, nije bio spreman, kasnio je poprilično, odsvirao je tek par pesma i znate šta, koncert se pamti po toj njegovoj pojavi.

Foto: Božidar Milovac

Imam osećaj da ovaj tekst uopšte i nije reportaža sa koncerta već samo moj odnos sa Ekatarinom Velikom ali čini se da je to univerzalna posledica sinoćnog nastupa. Svi koji su jučer bili tamo sa mnom i sa kojima sam razgovarao dele taj osećaj, to je valjda najveći kompliment za bend, ne razmišljam o njima već isključivo o onome što su svirali.

Doduše, da bih ispoštovao format, reći ću samo da je prostor bio prokleto dobar, da je publika bila sasvim solidna i da je Fabrika (osim zastrašujućih cena) verovatno najbolji prostor za velike svirke u Novom Sadu, kad već Studio M to više nije.

Foto: Božidar Milovac

A sada, o EKV-u i meni. Dan koncerta je bio jedan od najgorih dana kroz koje sam prošao u poslednjih nekoliko meseci. Na taj koncert sam otišao mnogo besan, najviše na sebe i na preko dva i po sata (da, preko dva i po sata!!!) sam se setio zašto sam tačno besan na sebe. Znao sam to već ali trebalo mi je da razmišljam o ljubavi i svetu da bih uvideo količinu svog besa i bilo je divno. Bilo je besno i neke stvari prosto nikad ne smem da kažem, ni sebi ni drugima. Svrsishodno tome, na putu do koncerta sam već počeo graditi ovo, slušao sam Glad iznova i iznova i bio tako besan zbog svih grešaka koje sam napravio, a u taj petak jednu od većih, kako to obično biva sa tajmingom. Posle koncerta je taj bes prerastao u rokenrol bes pa sam bez prestanka slušao Budi sam na ulici i Just let me play some modern R’n’R music i ne znam ni sam kuda idem sa ovim ali mislim da je suština da su Milan i EKV uvek tu za mene, ma šta osećao mogu kod njih pronaći nešto da me u tom raspoloženju održava živim. I zato je njihov rokenrol drugačiji, to je pre svega poezija a ja mnogo osećam poeziju.

I to važi za sve što je Milan stvarao. Kada želim neki tvrđi zvuk i pravi kompleksan pank, što će reći kada ni sam više ne znam kuda udaram glavom, tu je Limunovo drvo. Kada sam za novi val, što uvek jesam, tu su Koja i Bistriji ili tuplji čovek biva kad…, kada se osećam van sebe i kao sam svoj stranac tu su Suba i Angel’s breath a za sve to i mnogo više – Magi i EKV.

Za kraj ovog omaža njegovom i njihovom radu, reći ću i da, ma koliko uvek mogla biti tu i jeste, EKV muzika nije nešto što slušam redovno, prosto mislim da ne bih podneo to, toliko često nemam dovoljno sebe da me nešto tako istrese iz svega što jesam. Kao što i Miljkovića čitam sve ređe što ga više osećam. Ali znam, kad ih osetim, tu su za mene ako to poželim.

Mislim da je ovo najgora reportaža koju sam napisao u životu, a reportaža i nije, još je gora kritika, a kritika i nije. Ovo su samo nabacane misli o nečemu za šta marim. Ovo je samo moje Ja znam.