Wed. Oct 27th, 2021

Paraf

Sa Parafom i Bojanom Mušćetom o antologiji, Jugoslaviji, novinarstvu, rađanju punka i novog talasa, Rijeci i mnogim drugim stvarima ; Bojan : “U ono doba je novinarstvo bilo častan posao”

Ultimativna antologija riječke rock punk i novotalasne scene ‘Riječki novi val’ u formatu trostrukog CD boxa opet se nalazi od leta koje je iza nas u prodaji, ovog puta u obnovljenom i proširenom izdanju.

Antologija sadrži 70 odabranih snimaka najistaknutijih 35 izvođača riječke rock-scene u to doba. Snimci su zabeleženi između 1977. i 1989. godine što odgovara trajanju ekstenzivnih novotalasnih strujanja u Rijeci.

Na antologiji se nalaze bendovi koji su obeležili taj period i scenu, a među kojima su Paraf, Termiti, Mrtvi kanal, Laufer, Grad, Denis & Denis, Xenia, Cacadou Look, Fit, Ogledala, Kaos, Istočni izlaz, Grč, VIA Viktor Kunst, Let 3 i i drugi.

Jedna od grupa sa antologije, Paraf, je ponovo aktivna i objavila je novi singl “Novi Berlin“, tako da sam imao čast da popričam sa urednikom antologije Bojanom Mušćetom o antologiji, novinarstvu danas i ’80ih, rađanju panka i novog talasa, Rijeci i mnogim drugim stvarima, te članovima grupe Paraf o počecima ali i današnjici.

HM : Pre oko dva meseca objavljeno je prošireno izdanje Antologije Riječke Novotalasne Punk-rock scene. Šta je to?

Bojan : Posrijedi je trostruki CD box-set na kom su skupljene snimke iz razdoblja trajanja novog vala u Rijeci, od 1977. do 1989. Box-set uključuje 70 snimaka 35 izvođača uz obiman booklet na kome se nalaze tekstovi novinara koji su pratili punk i novi val, kao i detaljna kronologija te fotografije aktera tog razdoblje. Snimke su različite kvalitete, od zapisa napravljenih kasetofonom, preko demo-snimki i live-zapisa do pjesama koje su našle mjesto na singlovima i albumima izvođača. Izdanje sadrži i nekoliko rariteta, pjesama koje se mogu čuti jedino na antologiji, kao što je, na primjer, pjesma ‘Ljubav je bol’ grupe Laufer.

HM : Pre svega recite mi nešto o ’80ima i muzičkoj sceni, i privatno i profesionalno, kakva vi sećanja imate ?

Bojan : Imao sam tu sreću odrastati u osamdesetima i ‘iz prve ruke’ pratiti rock-zbivanja u Rijeci i šire, kao urednik i novinar, ali i kao glazbenik, svirao sam u VIA Viktor Kunstu. Ono po čemu se to razdoblje ističe jest velika homogenost scene, svi smo podržavali jedni druge, na bilo koji način. Glazbena scena razvila se gotovo ni iz čega, unatoč tradiciji riječkog rocka šezdesetih. No, kad su krenuli Parafi i Termiti, svima su nam otvorili vrata, postalo je moguće biti početnik na instrumentu, ali ideja je bila ono glavno. Osim toga, počeli su se pisati stihovi o onome što nam se zaista događa, tu u školi, na ulici, u obiteljima. Neuzvraćena ljubav ili zavičajni ponos više nisu bile glavne teme pjesama.

HM : Kada razmišljamo o Rijeci i Riječkom punku/novom talasu jedan od prvih bendova koji nam pada na pamet jeste Paraf. Šta je dovelo do toga da prvi punk bendovi u bivšoj Jugoslaviji budu osnovani u Rijeci i Novom Sadu, a ne u prestonicama, Zagrebu i Beogradu ?

Bojan : Jednostavno, velika gradska središta imala su definiranu glazbu i diskografsku infrastrukturu, sve je bilo postavljeno na noge. U Rijeci nismo imali ništa osim omladinskog magazina Val koji sam uređivao i tjedne jednosatne radijske emisije Bura na Radio Rijeci. I kad su krenuli Parafi, sve se promijenilo, dobili smo neku našu glazbu, onu koju osjećamo i kojoj pripadamo. Punk i novovalni bandovi bili su naši glasnogovornici i mi smo živjeli ono o čemu pjevaju. Zato i nije bio problem napraviti band, međusobno posuđivati instrumente i uložiti ušteđevinu da bi se napravio koncert u dvorani neke mjesne zajednice. Pretpostavljam da je slično bilo i u Novom Sadu.

HM : Kakav je osećaj kada znate da ste začetnici punka u Jugoslaviji, ali i da su se u istoj toj Rijeci svega godinu, dve nakon vas rodili i drugi punk bendovi kao što su Termiti, Protesti, Lom…?

Zdrave Čabrijan(Paraf) : O tome ne razmišljam, logično je da je Rijeka dala masu odličnih bendova; svi smo mi djeca iste majke.

HM : Na prvom albumu Parafa iz 1980. godine, veliki broj numera je na direktan ili indirektan način bio kritika društva u kome su članovi benda odrastali. Za šta ste se najviše bunili? Šta je vama kao mladim ljudima u tom trenutku najviše smetalo?

Zdrave Čabrijan(Paraf) : Kad pričamo o počecima, svakako treba naglasiti da se radi o 17-godišnjacima koji su svoje nezadovoljstvo pokušavali izraziti glazbom. Pjevali smo o lošim cestama, korumpiranim direktorima, školstvu, crkvi kao instituciji, miliciji, državi…

Osim toga tih godina glazbena Yu scena je, barem nama, bila totalno dosadna, od tema do nota. Po prvi put na scenu dolazi neka nova energija, koja otvara širom vrata ne samo glazbi već svim oblicima kulturnog izražavanja. Klinci željni promjena iz svojih dvorišta kreću s novim idejama.

HM : Na sceni su bili i Pankrti, i Pekinška Patka, ali i na primer Električni orgazam koji je nastao malo kasnije. Da li je bilo rivalstva između Hrvatskih i Srpskih (punk) bendova ili je bilo pomaganja ?

Bojan : Nikad nije bilo rivalstva, mi smo se družili po odnosu prema određenom žanru glazbe, a ne prema zemljopisnim ili nacionalnim odrednicama. Tako su svi bandovi iz Srbije koji dolazili svirati u Rijeku bili objeručke prihvaćeni, a prijateljstva traju do danas. Štoviše, i obratno. Sjećam se kad sam jedanput bio s Letom 3 u Beogradu krajem osamdesetih, sjajno smo ugošćeni. Lani je Električni orgazam bio u Zagrebu na promociji CD box-seta koji uključuje njihove rane albume; iznimno toplo smo se družili.

HM : Koliko je hrabrosti trebalo da se ironično otpeva refren „Nijedne nema bolje od naše policije“ davne 1980. godine kada je komunizam bio prvi vrhuncu u bivšoj nam zemlji?

Zdrave Čabrijan(Paraf) : Ne radi se o hrabrosti, radi se o inatu, kapricu, ono “što gore to bolje”, provokacija… parodija… testosteron!

HM : Da li je Riječka scena ’80ih imala poteškoće u odnosu na primer na Zagrebačku ?

Bojan : Za razliku od Zagreba, Rijeka nije imala infrastrukturu, nije imala diskografsku kuću niti neki medij koji bi na tjednoj bazi pratio zbivanja s novovalne scene. Samo Val i Buru. U tom smislu, riječki izvođači su objavljivali prva izdanja u Ljubljani i nešto malo u Zagrebu. U Zagrebu je mnoštvo prosječnih bandova došlo do albuma, dok su se u Rijeci izvrsni rock-sastavi raspali jer nisu mogli dokumentirati svoj rad.

HM : A da li je Riječka scena bila posebna ili drugačija po nečemu od neke druge scene ?

Bojan : Svakako, posebna je upravo po svojoj kompaktnosti. Jednostavno, bili smo navedeni jedni na druge, pa nije bilo ništa neobično da Zoran Prodanović Prlja iz Leta 3 pjeva na albumu Denis’n’Denis, a Davor Tolja iz tog electro-pop banda svira s Termitima. Prije je pak svirao u prog-rock skupini Vrijeme i zemlje. Ili činjenica da su novinari Vala istodobno i menadžeri ili svirači u bandovima. Ja sam, eto, bio menadžer Fita i svirao u VIA Viktor Kunstu. Ta cijela priča, upravo zbog nedostatka infrastrukture je i potrajala do kraja osamdesetih, zato se u Rijeci novi val održao do tada. Kad je Goran Lisica Fox pokrenuo Dallas, a Koraljko Pasarić diskografsku kuću Nema problema, stvari su se počele mijenjati, bilo je to početkom devedesetih.

HM : Izuzev Pakrta, na kompilaciji se nalaze i neki drugi bendovi koji su poznati celoj bivšoj državi kao što su Termiti, Fit, Xenia, Denis i Denis, Laufer, Let 3… Da li svi oni, i nasuprot različitim žanrovima koje sviraju i stvaraju imaju neke sličnosti?

Bojan : Da, naveo sam da su glazbenici prelazili iz jednog banda u drugi, bez obzira na stil. Primjera je beskonačno i ne odnose se samo na glazbenike. Marina Perazić i Davor Tolja su tražili mlade riječke književnike da im napišu tekstove za prvi album, Let 3 je sljednik bandova Let 2 i Strukturne ptice, Vava iz Laufera ima odlične solo instrumentale, a danas ima i sjajan pop-band Turisti…

HM : Kakav je osećaj kada znate da ste bili prisutni, preživeli sve to, ali i imali u ulogu u svemu tom što se danas dokumentuje ? Koji značaj te godine imaju za kulturu sadašnje Hrvatske, a tadašnje Jugoslavije ?

Bojan : Mogu biti samo sretan što sam formativne godine proveo u takvom okruženju. Te godine sigurno imaju nemjerljivu važnost. Evo, mi danas raspravljamo o tom razdoblju, te su pjesme dobro poznate i svaki dan ih možemo čuti na nekoj radio-stanici. Zamislimo sada to razdoblje, tu 1980. godinu – pa mi smo mislili da 40 godina ranije pjesme gotovo i nisu postojale! Dakle, pjesme su se prilično održale čemu pridonosi i činjenica da je razdoblje novog vala u Jugoslaviji bilo razdoblje i kad je ovdašnja popularna glazba bila po svim parametrima gotovo ravnopravna s onom koja je dolazila sa Zapada. Trajalo je to samo par godina, ali činjenica da su NME i Melody Maker pisali o Idolima i Električnom orgazmu ili da Paraf ulazi u sve punk-enciklopedije sigurno nije za zaobići.

HM : I koji značaj ovo izdanje ima sada za ceo region ?

Bojan : Ovo izdanje namijenjeno je, prije svega, onima koji su propustili nabaviti original objavljen prije 13 godina. Na njemu će naći poznate hitove nastale u Rijeci u tom razdoblju, ali će i pronaći puno ‘skrivenog blaga’ kao što je nikad dotad objavljena pjesma grupe Denis’n’Denis ‘Braća Grimm i Andersen’ nikad objavljena pjesma Laufera ‘Ljubav je bol’ ili hit Istočnog izlaza ‘Plava koverta’ koji pjeva Valter Kocijančić iz Parafa. Preslušavanjem materijala i proučavanjem bookleta svatko može svjedočiti iznimnoj živosti riječke rock-scene u to doba. Stoga se ova antologija nalazi uz bok kompilacijama kap što su ‘Paket aranžman’, ‘Novi punk val 78-80’, ‘Artistička radna akcija’ i serijal kompilacija ‘Ventilator 202’.

HM : Pocepane pantalone, košulje, lanci i kravate su bile deo imidža velikog broja pank bendova ? Da li je imidž bio bitan faktor da bi jedan (pank) bend uspeo ’70ih ili ’80ih godina 20. veka ?

Bojan : Imidž je bio prilično bitan faktor, no to nije bila uniformiranost. Svatko se oblačio kako je sam uobličio svoj izgled. U Rijeci su prednjačile djevojke koje nisu mogle ostati nezapažene sa svojim raskošnim frizurama, napadnom šminkom, komadima odjeće složenima na jedinstven način i prkosnim stavom. Nama dečkima je ipak glavno bilo da imamo crnu kožnu jaknu, a onda smo se prema tome dalje dotjerivali.

foto – Anamarija Vartabedijan

HM : Kako biste vi opisali punk kao žanr, u tri reči ?

Bojan : Punk je odgovor.

HM : Mnogi ga nazivaju žanrom za decu. Da li je to baš tako ?

Bojan : Ako dodamo veznik ‘i’, onda je to točno. Dakle, punk je žanr i za djecu.

HM : A kako je se novi talas progurao i našao svoje mesto ?

Bojan : Novi val je melodioznija inačica punka koja zadržava stihovnu izravnost i žestinu, ali izvorne ideje oplemenjuje drugim glazbenim stilovima, od soula do reggaeja što žanr čini prihvatljivijim široj publici. Upravo stoga štošta možemo podvesti pod novi val, za razliku od punka. No, novi val je krajem osamdesetih postao stari val, a punk je vitalan i dan-danas. Evo, upravo preslušavam album sjajnoga autralskog punk-banda Amyl & The Sniffers.

HM : Razlike u novinarstvu u vreme Vala, Danasa, Starta, Poleta, odnosno ’80ih i početka ’90ih i danas su koje ?

Bojan : U ono doba je novinarstvo bilo častan posao, odnosno zanat. Na terenu smo se kalili i starije generacije su nas žestoko tesale. Tadašnji mediji su bili jedini izvori informacija i vrlo brzo se znalo kako tko radi. Danas je takvo novinarsto izumrlo, novinarstvo je stari zanat, novinari su negdje između vezilja i kazandžija. Danas medije pune proizvođači sadržaja, a istina više nije onaj ključni faktor. U omladinskoj štampi mi smo trenirani da postanemo novinari, kasnije je sve to palo u vodu. Nakon devedesetih na području bivše Jugoslavije zaista više nećemo prepoznati velike novinare kao što su bili oni koji su se kalili do tog razdoblja. Nekadašnji mediji su obrazovali i širili vidike, a dobar dio današnjih zaglupljuje. Naravno, i nekad je bilo idiotarija, ali to nije bilo uključeno u strategiju medija. Počnimo s clickbaitom nadalje. S druge strane, danas na portalima ima izvrsnih sadržaja, sjajnih novinara i odlično definiranih medija; da su djelovali u ono vrijeme sigurno bi imali značajniju ulogu nego danas. Danas ovise o mnogim drugim faktorima, ne samo o svom sadržaju.

HM : Da li je ’80ih zaista svaki novinar imao svog fotografa(i obrnuto) ili je to samo urbana legenda ?

Bojan : Ne, nije bilo baš tako. No, većina novinara nije znala rukovati s fotoaparatom, pa su na zadatke u tandemu išli novinar i fotoreporter. Tako sam i ja gotovo uvijek išao teme raditi s kolegom fotografom, a neki put bih i sam snimao. Imao sam sreće što mi je tata bio vrstan amaterski fotograf, imali smo nekoliko fotoaparata doma, kao i aparat za povećavanje. Tako smo od kupaonice napravili tamnu komoru i razvijali fotografije, a neke od njih objavljene su u Valu.

HM : U Valu ste objavljivali između ostalog i dosta o muzici…jedan broj je bio i ukinut. Koliko je bilo rizično ići sa nekim tekstovima na svoju ruku, bilo kritičko-muzičkim ili političkim ?

Bojan : Da, broj 268 je trajno zabranjen, bila je to posljednja medijska zabrana u Jugoslaviji. Kao glavni urednik, ja sam optužen za neprijateljsku propagandu i verbalni delikt. Odvjetnik je mene oslobodio optužbi, no drugostupanjski sud nije i Val osobodio zabrane, pa je broj 268 uništen. Kad je riječ o glazbi, tu nije bilo jako rizično. No, imali smo taj čudan slučaj Zabranjenog pušenja u Rijeci, zatajenja pojačala i riječi Neleta Karajlića: ‘Crko nam Marshall. Ups, mislim na pojačalo.’ Nakon pet minuta band je nastavio svirati i nikome se nije ništa učinilo sumnjivo. No, bio je tamo i novinar Novog lista koji je u tome prepoznao napad na tekovine revolucije i to se kao lavina zakorljalo cijelom Jugoslavijom. Na koncertu je bila skoro cijela redakcija Vala i mi smo odmah sve medije išli upozoravati da se ništa tendenciozno nije dogodilo i da je posrijedi samo partijska paranoja. Politički je sve bilo puno opasnije, a tu smo pomicali granice, bili provokativni do maksimuma. Zato su novinari iz Srbije i objavljivali u Valu, jer nisu mogli u srpskim medijima. Da, uzimali smo si prilično slobode, no na kraju, probudili smo Rijeku iz tog komunističkog sna u kome je spavala 40 godina.

HM : Šta mislite, šta su gramofonske ploće donosile dobro i zašto se opet vraćaju u modu ?

Bojan : Mislim da su one već klasičan standard. U prodavaonicama s glazbom više ima vinila nego CD-a. Razlog je jednostavan – taktilni moment kad držite ploču u ruci je zauzimanje odnosa prema glazbi i na druge načine, ne samo ušima. Video je tu sporedan. Osim toga, ploče u sebi imaju neku vrstu emocionalnosti, povezujuju vas s nekim događajem u životu. Također, ushit koji imate kad kupite ploču pa sve dok je ne stavite na gramofon je neprocjenjiv. Potom, vinil ne možete staviti u loop, pa da neprestano svira. Morate ipak sjesti i uživati u glazbi, dignuti se da okrenete stranu, uživati u omotu, pročitati riječi pjesama… to je ritual u koji se isplati investirati.

HM : A koje su razlike u slučaju muzike jednog 20ogodišnjaka danas i pre 35 ili 40 godina ?

Bojan : Ono što je slušao nekad, sluša i danas. Sva glazba iz sedamdestih i osamdesetih se održala, uredno se reizdaje na vinilima i danas. Osim tiskanih magazina koji se bave tom glazbom, npr. Mojo i Uncut, postoje i portali koji prate izvođače koji su i dalje aktivni, ali i podsjećaju na stare, na primjer, Retro Pop. Naravno, svakodnevno ćemo naići na neki odličan band usput, ali svi veliki bandovi su oni koji su nastali u osamdesetima. Pa evo, zapitajte se koji je posljednji velik rock band čija imena svih članova poznajete. Većina će vam odgovoriti – Nirvana. A ovih dana obilježavamo 30 godina od izdavanja ‘Neverminda’…

HM : Koliko vam je se do danas promenio ugao gledanja na muziku i na njeno stvaranje, u poređenju na nastanak benda i te godine ?

Pave Čabrijan(Paraf) : Mi ovdje pričamo o dobrom komadu vremena. Period dug 40 godina svakako je utjecao naš glazbeni ukus i vještinu. Bilo bi smiješno uspoređivati dva potpuno različita vremenska konteksta, nas ljute klince onda s današnjim odraslim, nekoliko puta punoljetnicima. Prirodno je razvijati se, mijenjati se, ali ono što se ne mijenja to je radoznalost, glad za stvaranjem, proces kreacije, gradnju pjesme, to se ne mijenja. Što se tiče tema, svakodnevnica je neiscrpan izvor samo je pristup zreliji. Živimo u vrlo turbulentnom vremenu.

HM : Koji je bio vaš omiljeni bend pre 40 godina i koji je danas ?

Bojan : Teško pitanje, jer volim glazbu u raznim pojavnostima, pa tako imam i kompletne diskografije mnogih izvođača. No, i prije 40 godina i danas, sigurno je da sam sasvim zaluđen s dva banda: Clashom i Ramonesima. Osim što sam upoznao članove oba banda i radio interviewe s njima, nije mi bilo teško otići u London na izložbu o albumu ‘London Calling’ prije dvije godine ili zapaliti u u newyorški kvart Queens da vidim gdje su Ramonesi išli u srednju školu kako bih prošetao dijelom ulice koji se službeno zove Ramones Way. Ili nabavio sve, ali baš sve što su Clash ikad snimili, uključujući demo-snimke ili nekoliko puta išao u Berlin u Ramones Museum…

HM : Nedavno ste objavili novi singl ”Novi Berlin”. O čemu on govori i koju poruku šaljete njim?

Vlado Simcich Vava(Paraf) : Vrijeme, zapravo doba u kojem jesmo, je postalo ekstremno, kako krhko tako i brutalno. Zidovi su oko nas, kao i u nama samima, počeli ponovo rasti. Kao obični čovjek sam jednostavno nemiran i nespokojan, imam jezivu, nesavladivu potrebu reagirati na stanje koje nalikuje hladnom ratu. U stalnom strahu da će se obična svakodnevnica pretvoriti u još jedan kaos je postalo uobičajeno, nije li? Poruka pjesme ne postoji, ona je tek, barem onaj tekstualni dio, zapažanje o rastakanju društva na fragmente, gdje se individua u, takvom kontekstu, cijepa s vlastitom osobnošću, kao da gubi tlo pod nogama. Poput stanja maničnosti, jednostavno više ne vidiš jasno krajolike već samo obrise onoga što je nekad bilo poznato.

INTERVJU URADIO : RASTKO TOMIĆ

Highwaystar Magazine radio