
photo: Miomir Mišo Vemić
SNOVI KOJI SU ME PROBUDILI
„Nije dovoljno odsjeći sebi uvo da bi bio Van Gogh“.
Miomir Mišo Vemić (1954) rođen je u selu Dragoševac na obroncima planine Sinjavine, naspram Durmitora. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, likovni odsjek. Organizator je prvog proljećnog internacionalnog bijenala minijature u Nikšiću 2005. godine. Izlagao je na pedeset samostalnih i više stotina kolektivnih izložbi, u značajnim evropskim i svjetskim galerijama i muzejima. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a doktor istorije umjetnosti Erol Yirdil, uvrstio ga je među 47 svjetskih umjetnika koji su u zadnjih 200 godina u svojim djelima kao centralni motiv koristili konja. Jedan je od rijetkih koji su za života uspjeli ući u istoriju umjetnosti, a zanimljiv je podatak da su neka od njegovih djela dio kolekcije književnika i nobelovca, Orhana Pamuka.
Mišo, čime su obilježeni tvoji rani dani djetinjstva u Dragoševcu i da li je taj ambijent prirode u kojoj si proveo djetinjstvo, svojim kamenim reljefom i surovom klimom, kao duh ušao u tebe, dao ti misli i ruke i u svakom tvom platnu oslikao sebe?
Rođen sam daleke godine, u selu Dragošavac, na Sinjavini, naspram Durmitora. To je moje prvo vizuelno pamćenje, opružena snježna, moćna planina! Drugo moje čulno pamćenje, vrisak ili njisak đedovog Vranca, koji se stopio sa mojim vriskom. To me je najavilo. Prasak vrata od bukovih štica, o bukovi dovratnik, na kolibi mljekari, đe je moja baba Granica varila vareniku, dopunjavali su moja čula i zvukom i mirisima! Sinjavina surova, teška za život, mučna za odrastanje!
Nahranjena je moja duša i podsvijest, napunjena čudesima na toj planini, toliko, da još crpim iz sebe tu energiju kroz moje stvaralaštvo. Pokušavam da dekodiram svoj primalni vrisak i svoje djetinjstvo u prvih pet godina mog djetinjstva, kombinovano sa savremenim užasima i dešavanjima u svijetu, a da pritom sačuvam ono humanističko, ono najbolje u sebi, koje će me osvjedočiti pred Bogom i ljudima.
Koja je simbolika đedovog vranca, koji je bio prvo što si vidio, čiji je vrisak bio prvo što si čuo, u svome rodnom mjestu na Sinjavini, u tvome cjelokupnom stvaralaštvu? Da li i danas pokušavaš da ga stigneš i ukrotiš na platnima, da li je uopšte ukrotiv?
A to čuveno biće, crno kao gavran, spajao je živote svih nas ukućana! Vranac čudesni i dan danas nosi moju dušu na svojim leđima padinama prelijepe Sinjavine. Za jednog umjetnika najbitnije je da ga tema pronađe, da bi se duboko ukopao u nju.
Koje je tvoje najranije sjećanje na crtež, na boje i platna, na slikarstvo uopšte?
Crtao sam od kad znam za sebe, čime sam god mogao, sa bilo kojim materijalom koji ostavlja trag, ne birajući podlogu. Čatma na zidu sobe u kojoj smo živjeli bila je sva išarana mojim rukopisom djetinjim. Valjda sam i tada gajio želju da ostavim neki trag za sobom. I danas stoji moja rodna kuća na Sinjavini, usamljena i tužna. U njoj je sve kao i prije, ali u njoj nikoga nema. Od najranijeg djetinjstva sam čuvao krdo goveda, krstario planinom, munje i gromovi su me nerijetko pratili, strahovi i želje su me punili kao granatu. Jos uvijek mislim da sam granata. Prva knjiga koju sam pročitao je Alisa u zemlji čuda, je upotpunila svu moju energiju koju sam ponio sa sobom u život.
Oto Vajninger je rekao da je genijalnost prepoznavanje makrokokosmosa svijeta iz mikrokosmosa vlastite duše, kako bi ti opisao sopstveni mikrokosmos?
Umjetnost je jedinstveni duh, razlika je samo koji se medij koristi, koja se sredstva koriste. Treba samo razlikovati umjetnost od onoga što liči na umjetnost. Sve ono što sam prikupljao u sebi, jer nijesam dozvolio da me ništa mimoiđe, stvorilo je jednu imploziju u meni, koju nastojim transponovati na platnu ili papiru. Mislim da slika rađa umjetnika, a ne obrnuto. Vrlo je teško danas baviti se umjetnošću. Bolno po mnogo čemu. Armagedon hara, na vratima je svih nas, tjera nas na preispitivanje, ali ne može se zadržati stvaralaštvo. Ne znam da li sam u stanju da ispunim vlastita isčekivanja u svom umjetničkom traganju, ali tragam, više nezadovoljan nego uljuljkan.
U čemu se ogleda tvoj vrhunac stvaranja jednog djela, šta je taj veliki prasak emocija koje, kako si rekao jednom prilikom, dolaze iz utrobe i da se slika stvara iz stomaka?
Kad slikam osjećam muku u stomaku… kad posmatram sliku, takođe je “posmatram” stomakom. Tako se najbolje osjeća. Srce je prevarant, mozak ambivalentan. Volim što “forsiram” jednu temu. Tako najbolje “rudarim”, duboko. Ima naravno onih koji šaraju tematski, to je, mišljenja sam, površinski kop, ima dosta jalovine. Kad god pomislite na jednog velikog umjetnika vidite i njegovu osnovnu temu, okosnicu stvaralaštva, bilo da je to portret, pejzaž, mrtva priroda…itd. Sve njih je određivala jedna tema! Što više uranjam u temu postajem sve luđi, sve gladniji.
Tvoja definicija uspjeha i plodne umjetnosti jeste beskompromisna simbioza riječi „dar – rad“, te bi se moglo reći da se umjetnik postaje po rođenju, a ne po opredjeljenju, ali je rad ključan.
Uspjeh u umjetnosti je metafora, vrh ledenog brijega. Publika vidi samo taj vrh. Samo stvaralac zna šta je ispod tog vrha. Krv, znoj i suze! Za umjetnika je vrlo bitno da se oslobodi ega, da ostane priseban i prizemljen. Da vjeruje u ono što radi…ali ne i samozadovoljan. Da gleda i vidi. Nije dovoljno odsjeći sebi uvo da bi bio Van Gog. Umjetnik mora da se kreće. Umjetnik koji se ne kreće…mrtav je! Nijedan dan bez linije, reče jedan velikan. Znači RAD! Kad čitate riječ dar odpozadi, dobijate riječ rad.
Šta bi bio da nisi slikar? Da li bi mogao reći nešto više o slikarskoj tehnici i materijalima koje koristiš povodom kojih za rezultat imamo izložbe autentičnosti i originalnosti?
Inače, da nijesam slikar, ja bih ponovo bio slikar. Ha ha! Šta bih drugo mogao? Uglavno koristim klasične materijale u radu…nekako se najbolje osjećam tada, koristim zemljane tonove u osnovnim pigmentima, nijansirane naravno drugim tonovima.
Kako posmatraš pošasti moderne umjetnosti i pravce u kojima se razvija, kakvo je tvoje mišljenje o digitalizaciji u polju likovne umjetnosti?
Mišljenja sam da umjetnost daje mogućnost za najširu paletu pomoćnih sredstava. Pogotovo sa razvojem tehnologije i informatike. E sad tu nastaju previranja. Šta je tu umjetnost, a šta dizajn. Mišljenja sam da je umjetnost duboko skliznula u dizajn. Nekako su “pobrkani lončići”. Brišu se granice na štetu umjetnosti. Kad zalazi sunce i patuljci bacaju dugačku sjenku. Umjetnost je lijek, a ne bijeg. Ja lično poštujem sve načine izražavanja ali sam privržen tradicionalnim formama, crtežu, graficu, slici i skulpturi. Umjetnost se ne stvara preko noći, ona traži cjeloživotno posvećenje, i žrtvu jednog stvaraoca. A nikako povremene izlete i senzacionalizme.
Da li je u današnjem vremenu svemedijske popularizacija šunda i kiča u svakom društvenom segmentu jednostavno biti umjetnik i živjeti od svoga rada?
Svijetom vladaju polupismeni i nepismeni, oslonjeni na vjestačku inteligenciju i dehumanizam! Vrtoglavi uspjeh u umjetnosti je nemoguć…ne računam tu na tzv. hit umjetnike…isfabrikovane raznoraznim lobiranjima, političkim ili bilo kojim drugim. Preko trnja se gazi…ne trči!
Sada malo opuštenija i slobodnija pitanja, koga slikara si kroz karijeru posmatrao kao ideal?
Opasno je za jednog umjetnika da ima idola, jer idol je uticajan, porobljiv i zavodljiv. Umjetnici mogu samo da se duboko poštuju, da se vole njihova djela. U protivnom, idolopoklonstvo može uvesti stvaraoca na mala vrata u plagijat.
Koja je tvoja omiljena slika?
Ogroman je broj veličansvenih umjetničkih djela, nesaglediv. Kako odabrati najbolje? To bi bio Sizifov posao. Nikad nijesam razmisljao o tome. Naravno postoji nešto čime sam fasciniran…Mikelandjelovim studijama ruku, Šileovim crtežima, i Rembrandtovim slikarstvom.
Sava Šumanović ili Petar Lubarda?
Isto tako ne bih upoređivao na primjer, Šumanovica i Lubardu. Obojica su velikani, iako je Lubarda svjetski poznat, i nagrađivan na svjetskim izlozbama, što je možda rezultat sticaja okolnosti. Lubardin “Guslar” po meni, veliko je remek-djelo, veće od Munkovog “Krik na mostu”. To je stravičan lelek, to je strašna slika! Zbog toga nijesam pristalica larpurlarizma u umjetničkom stvaralaštvu…više sam za tzv. angažovanu umjetnost. Umjetnost radi umjetnosti je meni bespredmetna, odnosno beskorisna!! Uzmite recimo “Gerniku” od Pikasa, ili “Čas anatomije” od Rembranta, i sve će vam biti jasno.
Kako mizika utiče na kreativni proces i umjetnički izraz?
Bio sam nekada muzičar, roker, svirao od Nikšića do Kragujevca, u vremenu kad su svirali Stonsi…Dorsi…Cepelin…i samo sam se potpuno preusmjerio na slikarstvo…nastavljajući i dalje slušati ove muzičke gigante…uz dodatak recimo Ramštajna!!
Vino, rakija ili pivo?
Od pića najvise volim koktel od žuči i meda. Tada se najlakše pije. Kako kaže naš veliki Njegoš, najslađe piće je duhovno!!! Ostat ću zasad pri tome, uz po neko pivo!! Ha ha!!
Za kraj bih te još pitao, koji je recept za biti „Mišo Vemić“ i koji savjet bi bio ključan mladim umjetnicima koji su odabrali da idu putem slikarstva, kako da uđu u dubinu svoga oka, u duboku unutrašnjost utrobe, a da ne grebu po površini?
Ima puno mladih, darovitih autora pred kojima su samo prividno nepremostive prepreke. Sve prepreke mogu da budu samo iluzorne u koliko mladi autori riješe da svojim radom ovladaju svoj dar. To je jedini i jednostavan recept. I kretanje!! Koliko god umjetnik “sagori” dok radi…brzo se regeneriše. Jer stvaranje je radost i regenerator istovremeno.