
Pijedestal srpske književnosti, Meša Selimović i Ivo Andrić/ Photo: dokumentacija "Novosti"
TRI KARTE ZA TRI MATERINE
Doktrina trenutka i manifest sadašnjosti Hegelovskog kazivanja da „Istorija ima tendencije da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“. Da li je domaća intelektualna elita preživjela epohu tragedije te se procesom metamorfoze pretvorila u farsu
Kada bi se danas, 2024. godine pred vratima vašeg stana u socijalističkom soliteru pojavio čovjek sa visokim zaliscima na čelu, zategnute kravate, u dugom crnom mantilu i crvenim pijetlom pod rukom, da li biste ga, dok vam pruža ruku i predstavlja se kao Miodrag Bulatović, pozvali unutra, ponudili cigaretom i kafom prepoznavajući jednog od najprevođenijih, svjetski poznatih pisaca, ili biste iznenađeni pojavom neznanca energično zalupili vrata i uznemireni pritužbu uputili organima reda.
Ne bi to svakako bila negostoljubivost iskazana samo Miodragu Bulatoviću već i Ranku Marinkoviću, Miroslavu Krleži, Borislavu Pekiću, Dragoslavu Mihailoviću, a pored njih i mnogim drugim autorima. Usljed potpune komercijalizacije književnog izdavaštva i tržišta postala je rijetkost na policama knjižara pronaći djela pojedinih pisaca. Takođe nije nepoznanica da se pojedina djela ne štampaju već par decenija. Njihova mjesta u knjižarama popunjena su epskom i naučnom fantastikom, motivacionim govornicima, štampanim telenovelama, priručnicima i uputstvima za konzumiranje života; lako dostupnom lakom literaturom. Maćehinski odnos sistema, institucija vezanih za kulturu i umjetnost i akademskih krugova, vođenih bez sumnje kapitalističkim putokazima, zadovoljavajući interes i profit, a ne opšte dobro posljednjih tridesetak godina u kulturološkom planu izgradio je „farsu“.
Gledajući retrospektivno, u vremenima mnogo manjeg slobodoumlja i slobode govora, kada su knjige krvlju pisane i javno spaljivane, a autori progonjeni, kao simbol otpora i neukrotivosti nastajala su kapitalna djela svjetske književnosti, a stvaraoci postajali lučonoše borbe za slobodu i čuvari svijesti društva.
Tokom par decenija aktivnog i požrtvovanog uzgajanja krompira, zaboravili smo da nas je Dositej Obradović pored krompira darovao i prosvjetom. Domaća akademska zajednica, iza zavjese, savijene kičme, u miru i tišini bavi se umovanjem i lomi prste. Katkad pojedini govorom obilježe dan nekog od državnih praznika i usput obogate rever sakoa širokom paletom raznobojnih lenti i ordenja. U vremenu političke krize, pretvaranja univerziteta u fabrike novca i poslušnika, sticanja diploma preko noći, lažnih doktorata i plagijata potpunom pasivnošću daju doprinos ili čak direktno učestvuju u uzgajanju metastaza na nosećim stubovima društvene zajednice. Da li društvo više trpi kada se profesori bave politikom ili kada politika uđe na vrata univerziteta?
„Nagrada kritike za roman godine“ ili češće poznata pod nazivom „NIN-ova nagrada“, jedna od najuglednijih i najstarijih aktivnih književnih nagrada u Srbiji koja se dodjeljuje od 1955. godine, decenijama je predstavljala intelektualni i kulturni portal prema evropskoj i svjetskoj književnoj sceni. Dugo vremena je smatrana najuticajnijom književnom nagradom u regionu, a već duži period njena reputacija dovodi se u pitanje. Podlegnuvši političkim uticajima ispred književnog potencijala i kvaliteta tas su prevagnule ideologija i propaganda.
Opazivši u prolazu među policama jedne knjižare panel sa imenom književnog žanra na kojem je istaknuto „TikTok Hitovi“ zastadoh na trenutak. Da li svjesno sprovodimo autošovinizam, da li svjesno i dobrovoljno odbacujemo, a na duže staze zaboravljamo kulutrno i istorijsko nalsijeđe ili ga na pozornici pred budućim generacijama nevješto pretvaramo u tragediju i farsu?
„Vama što meljući atome živite u slavi, pokraj nas za koje je najsitnija čestica brašno, zabranjujemo slobodu i vrijeme jer nam radite o glavi“.
citat pokojnog Tihomira Žuka, muzičkog virtuoza i akademskog slikara